Jedan od najslađih nogometnih trenutaka dolazi kada nogometaš mora navući rukavice i završiti utakmicu na golu. To je takav trenutak koji se pojavi samo jednom, poput plavog mjeseca i stvarno je nešto posebno, nešto jedinstveno, nešto uzbudljivo. Ali što je sa suprotnom stranom? Što je kad golman primoran igrati van svog šesnaesterca? To se događa samo jednom kao crveni mjesec.
Tijekom godina bilo je nekoliko primjera toga. Fabien Barthez i Shamal George provodili su vrijeme izvan šesnaesterca tijekom prijateljskih utakmica. David James i Ray Wood čak su igrali za vrijeme završnih minuta nekog natjecanja. Međutim, ništa se ne može usporediti s pričom Oscara Wirtha, koji je u utakmici LaLige 1986/87 za Real Valladolid odigrao 90 minuta na poziciji stopera.
Wirth, zvani Chino, do tok trenutka već je imao zanimljivu karijeru. U ljeto 1986. godine, u dobi od 31 godine, čileanski vratar pridružio se Valladolidu za posljednje poglavlje njegovog putovanja koje ga je već odvelo do četiri velikana njegove matične zemlje - Cobreloa, Colo-Colo, Universidad Católica i Universidad de Chile - i do Engleska i Njemačka, i do Španjolske kao rezervni golman Čilea na Svjetskom Prvenstvu 1982. godine.
Na stadionu José Zorrilla, problemi s međunarodnim dozvolom značili su da se Wirth nije mogao priključiti ekipi niti nastupati za klub na početku sezone, a kad je napokon dobio pravo nastupa, dugogodišnji starter Carlos Fenoy učvrstio je svoje mjesto u prvih jedanaest. Dakle, Wirth nije proveo ni minutu na terenu tijekom sezone, mada u tome nije bilo ničeg neobičnog.
Ono što je bilo neobično jest to da je Wirthov debitirao u meču u kojem je Fenoy zauzeo svoje uobičajeno mjesto između vratnica. Bilo je to 12. travnja 1987., 35. kolo sezone LaLiga, a Valladolid je gostovao u Sevilli. Imali su, pak, problem. Startni stoperi Manolo Hierro i Enrique Moreno su bili ozljeđeni, kao i startni lijevi bek Juan Carlos. Jedini obrambeni igrači iz prvog tima dostupni za putovanje za utakmicu u prijestolnici Andaluzije bili su desni bek Juan Antonio Torrecilla, rezervni lijevi bek Javier Sánchez Vallés i zamjenski stoper Pablo Martín Sáez.
U Martín Sáezu barem su imali jedinog prirodnog stopera. On nije bio opcija koja je ulijevala samopouzdanje, budući da je korišten samo u četiri prethodna meča te ligaške sezone ukupno 180 minuta. Ovo je, podsjetimo, bio travanj.
Veća zabrinutost bila je kako popuniti drugu poziciju stopera te kompletirati mjesto u zadnjoj četvorici trenera Xabier Azkargorta. Uz tako malo opcija, Azkargorta - koji je već znao da neće ostati na klupi slijedeće sezone- odlučio se za svog drugog golmana.
S obzirom na to da su tu bila tri vratara - Fenoy, Wirth i José Luis Rodríguez, koji su te sezone završili na klupi u utakmici protiv Sevilli - u sastavu Real Valladolida, Wirth je često igrao stopera tijekom trening utakmica U svom rodnom Čileu igrao je na poziciji desnog beka i stopera do svoje 15 godine, tako da mu ovo nije bio potpuno nepoznati koncept i uloga. Nikad se, međutim, nije suočio da igra profesionalnu utakmicu i to još u prvoj ligi španjolske.
Ovo nije bila tako lagana utakmica. Sevilla je u utakmicu ušla s tri boda više ispred svojih protivnika i tri mjesta više na tablici. Osim toga, igrali su u njihovom stadionu Ramón Sánchez Pizjuánu. Bilo bi teško u bilo kojim okolnostima, ali još više u ovim, s iscrpljenom obranom usidrenom s njihovim brojem 13.
Istina je da su postojale neobične okolnosti u ovoj fazi natjecanja za sve klubove. U sezoni 1986/87, liga je odlučila izvršiti podjelu lige nakon 34 utakmice (tada je liga imala 18 klubova), odvajajući ih na trećine. Tako da je bila liga za prvaka, liga za sredinu tablice i liga za opstanak, a posljednjih deset utakmica u sezoni bilo bi odigrano u sve tri lige (po 6 klubova u svakoj ligi). dvokružnim sistemom utakmica.
I Valladolid i Sevilla su bili na sredini tablice i stvarno nisu imale za što „igrati”. U tom smislu, to bi se moglo promatrati kao natjecateljski utakmica u kojoj niti jedni niti drugi nemaju šta izgubiti niti dobiti. Ali to je još uvijek bila službena utakmica s ulogom od dva boda (te sezone za pobjedu se dobivalo dva boda).
I pobijedio je Real Valladolid. Sa svoja dva vratara na terenu pobijedili su Sevillu 2-1 za prvu gostujuću pobjedu u sedam mjeseci. Manolo Peña postigao je gol na početku svakog poluvremena, a Sevilla je uspjela postići samo jedan pogodak protiv brze gostujuće obrane preko Joséa Luisa Beníteza. Bila je to velika pobjeda, a u središtu svega je bio rezervni stoper.
Kao što je Juan Méndez izvijestio za El Pais: "Wirth je blistao kao stoper. Organizirao je obrambenu liniju kao talentirani i iskusni vođa. Uvijek je bio na položaju, premda je istina da je često djelovao više kao da hoda u prazno, nego kao čuva svog čovjeka. Dominirao je u zračnoj igri i nije dopustio napadačima Seville Ramonu ili Cholou da budu bolji od njega."
El País je također izvijestio da su neki navijači Valladolida čak i tražili da Wirth bude zadržan na toj poziciji do kraja sezone ispred ostalih stopera. Godinama kasnije, Čileanac je također priznao da su ga pohvalili i ohrabrili da počne igrati ponovno kao stoper u gradu Valladolid, gdje je također honorarno radio kao učitelj tjelesnog odgoja.
Iz njegovog stajališta, sve što je učinio nije bilo niti malo neobično. "Svaki profesionalni igrač trebao bi biti u mogućnosti igrati na raznim pozicijama", rekao je novinarima nakon pobjede u Sevilli. "Bio sam svjestan teške situacije i bio sam svjestan koliko je to teško bilo za trenera, koji je preuzeo rizik. Međutim, dobro sam se pripremio i mislim da sam se dobro odradio posao."
Svi se potpuno slažu oko toga. Wirth je dobro reagirao i ostavio dobru predstavu kao stoper. Nikad više nije morao igrati u LaLigi. Konačno, Čileanac je dobio priliku da pokaže da može obavljati posao za koji je bio angažiran i ostvario je četiri nastupa tijekom posljednjih nekoliko mjeseci te neobično formatirane sezone LaLige - 1-1 kod kuće protiv Atlético Madrida, pobjeda od 1-0 kod Atlética, 1-1 kod kuće protiv Real Betisa i 4-1 poraza u gostima od Real Murcie.
Sljedeće sezone nije bilo puno nastupa za Wirth, niti na golu niti u obrani. Vicente Cantatore, koji je zapravo bio čovjek koji je doveo Wirth u klub prije odlaska nakon zadnje utakmice sezone 1986/87, vratio se u klub, ali to se nije pretvorilo u puno šansi za Čileanca, i dalje je prvi golman bio Fenoy.
Ukupno, nastupio je 6 puta u toj sezoni 1987/88. - vraćen je jednostavni format od 38 utakmica (dvokružnim sistemom) – te kada je Wirth nastupio za Los Blanquivioletas, ostvarivši 2 pobjede i 4 poraza, nastupivši u zadnjem kolu protiv Real Madrida, gdje je poražen rezulatom 2-1
Wirth se zatim vratio u Južnu Ameriku, potpisavši za Independiente Medellín u Kolumbiji, a kasnije se vratio u Čile s Universidadom Católicom, s kojom je stigao do finala Copa Libertadores 1993. - izgubivši ukupnim rezultatom 5-3 od São Paulu. Općenito, njegova karijera nije bila osobito zapažena. No, jednog dana u Sevilli je Oscar Wirth postao čovjek od jednog sata gdje će zauzeti posebno mjesto u nogometnoj povijesti.
Tijekom godina bilo je nekoliko primjera toga. Fabien Barthez i Shamal George provodili su vrijeme izvan šesnaesterca tijekom prijateljskih utakmica. David James i Ray Wood čak su igrali za vrijeme završnih minuta nekog natjecanja. Međutim, ništa se ne može usporediti s pričom Oscara Wirtha, koji je u utakmici LaLige 1986/87 za Real Valladolid odigrao 90 minuta na poziciji stopera.
Wirth, zvani Chino, do tok trenutka već je imao zanimljivu karijeru. U ljeto 1986. godine, u dobi od 31 godine, čileanski vratar pridružio se Valladolidu za posljednje poglavlje njegovog putovanja koje ga je već odvelo do četiri velikana njegove matične zemlje - Cobreloa, Colo-Colo, Universidad Católica i Universidad de Chile - i do Engleska i Njemačka, i do Španjolske kao rezervni golman Čilea na Svjetskom Prvenstvu 1982. godine.
Na stadionu José Zorrilla, problemi s međunarodnim dozvolom značili su da se Wirth nije mogao priključiti ekipi niti nastupati za klub na početku sezone, a kad je napokon dobio pravo nastupa, dugogodišnji starter Carlos Fenoy učvrstio je svoje mjesto u prvih jedanaest. Dakle, Wirth nije proveo ni minutu na terenu tijekom sezone, mada u tome nije bilo ničeg neobičnog.
Ono što je bilo neobično jest to da je Wirthov debitirao u meču u kojem je Fenoy zauzeo svoje uobičajeno mjesto između vratnica. Bilo je to 12. travnja 1987., 35. kolo sezone LaLiga, a Valladolid je gostovao u Sevilli. Imali su, pak, problem. Startni stoperi Manolo Hierro i Enrique Moreno su bili ozljeđeni, kao i startni lijevi bek Juan Carlos. Jedini obrambeni igrači iz prvog tima dostupni za putovanje za utakmicu u prijestolnici Andaluzije bili su desni bek Juan Antonio Torrecilla, rezervni lijevi bek Javier Sánchez Vallés i zamjenski stoper Pablo Martín Sáez.
U Martín Sáezu barem su imali jedinog prirodnog stopera. On nije bio opcija koja je ulijevala samopouzdanje, budući da je korišten samo u četiri prethodna meča te ligaške sezone ukupno 180 minuta. Ovo je, podsjetimo, bio travanj.
Veća zabrinutost bila je kako popuniti drugu poziciju stopera te kompletirati mjesto u zadnjoj četvorici trenera Xabier Azkargorta. Uz tako malo opcija, Azkargorta - koji je već znao da neće ostati na klupi slijedeće sezone- odlučio se za svog drugog golmana.
S obzirom na to da su tu bila tri vratara - Fenoy, Wirth i José Luis Rodríguez, koji su te sezone završili na klupi u utakmici protiv Sevilli - u sastavu Real Valladolida, Wirth je često igrao stopera tijekom trening utakmica U svom rodnom Čileu igrao je na poziciji desnog beka i stopera do svoje 15 godine, tako da mu ovo nije bio potpuno nepoznati koncept i uloga. Nikad se, međutim, nije suočio da igra profesionalnu utakmicu i to još u prvoj ligi španjolske.
Ovo nije bila tako lagana utakmica. Sevilla je u utakmicu ušla s tri boda više ispred svojih protivnika i tri mjesta više na tablici. Osim toga, igrali su u njihovom stadionu Ramón Sánchez Pizjuánu. Bilo bi teško u bilo kojim okolnostima, ali još više u ovim, s iscrpljenom obranom usidrenom s njihovim brojem 13.
Istina je da su postojale neobične okolnosti u ovoj fazi natjecanja za sve klubove. U sezoni 1986/87, liga je odlučila izvršiti podjelu lige nakon 34 utakmice (tada je liga imala 18 klubova), odvajajući ih na trećine. Tako da je bila liga za prvaka, liga za sredinu tablice i liga za opstanak, a posljednjih deset utakmica u sezoni bilo bi odigrano u sve tri lige (po 6 klubova u svakoj ligi). dvokružnim sistemom utakmica.
I Valladolid i Sevilla su bili na sredini tablice i stvarno nisu imale za što „igrati”. U tom smislu, to bi se moglo promatrati kao natjecateljski utakmica u kojoj niti jedni niti drugi nemaju šta izgubiti niti dobiti. Ali to je još uvijek bila službena utakmica s ulogom od dva boda (te sezone za pobjedu se dobivalo dva boda).
I pobijedio je Real Valladolid. Sa svoja dva vratara na terenu pobijedili su Sevillu 2-1 za prvu gostujuću pobjedu u sedam mjeseci. Manolo Peña postigao je gol na početku svakog poluvremena, a Sevilla je uspjela postići samo jedan pogodak protiv brze gostujuće obrane preko Joséa Luisa Beníteza. Bila je to velika pobjeda, a u središtu svega je bio rezervni stoper.
Kao što je Juan Méndez izvijestio za El Pais: "Wirth je blistao kao stoper. Organizirao je obrambenu liniju kao talentirani i iskusni vođa. Uvijek je bio na položaju, premda je istina da je često djelovao više kao da hoda u prazno, nego kao čuva svog čovjeka. Dominirao je u zračnoj igri i nije dopustio napadačima Seville Ramonu ili Cholou da budu bolji od njega."
El País je također izvijestio da su neki navijači Valladolida čak i tražili da Wirth bude zadržan na toj poziciji do kraja sezone ispred ostalih stopera. Godinama kasnije, Čileanac je također priznao da su ga pohvalili i ohrabrili da počne igrati ponovno kao stoper u gradu Valladolid, gdje je također honorarno radio kao učitelj tjelesnog odgoja.
Iz njegovog stajališta, sve što je učinio nije bilo niti malo neobično. "Svaki profesionalni igrač trebao bi biti u mogućnosti igrati na raznim pozicijama", rekao je novinarima nakon pobjede u Sevilli. "Bio sam svjestan teške situacije i bio sam svjestan koliko je to teško bilo za trenera, koji je preuzeo rizik. Međutim, dobro sam se pripremio i mislim da sam se dobro odradio posao."
Svi se potpuno slažu oko toga. Wirth je dobro reagirao i ostavio dobru predstavu kao stoper. Nikad više nije morao igrati u LaLigi. Konačno, Čileanac je dobio priliku da pokaže da može obavljati posao za koji je bio angažiran i ostvario je četiri nastupa tijekom posljednjih nekoliko mjeseci te neobično formatirane sezone LaLige - 1-1 kod kuće protiv Atlético Madrida, pobjeda od 1-0 kod Atlética, 1-1 kod kuće protiv Real Betisa i 4-1 poraza u gostima od Real Murcie.
Sljedeće sezone nije bilo puno nastupa za Wirth, niti na golu niti u obrani. Vicente Cantatore, koji je zapravo bio čovjek koji je doveo Wirth u klub prije odlaska nakon zadnje utakmice sezone 1986/87, vratio se u klub, ali to se nije pretvorilo u puno šansi za Čileanca, i dalje je prvi golman bio Fenoy.
Ukupno, nastupio je 6 puta u toj sezoni 1987/88. - vraćen je jednostavni format od 38 utakmica (dvokružnim sistemom) – te kada je Wirth nastupio za Los Blanquivioletas, ostvarivši 2 pobjede i 4 poraza, nastupivši u zadnjem kolu protiv Real Madrida, gdje je poražen rezulatom 2-1
Wirth se zatim vratio u Južnu Ameriku, potpisavši za Independiente Medellín u Kolumbiji, a kasnije se vratio u Čile s Universidadom Católicom, s kojom je stigao do finala Copa Libertadores 1993. - izgubivši ukupnim rezultatom 5-3 od São Paulu. Općenito, njegova karijera nije bila osobito zapažena. No, jednog dana u Sevilli je Oscar Wirth postao čovjek od jednog sata gdje će zauzeti posebno mjesto u nogometnoj povijesti.
Primjedbe
Objavi komentar