Postoji nešto privlačno, gotovo mistično što spaja aberaciju i tehničku briljantnost nekih od najvećih nogometaša u povijesti. George Best, Diegio Maradona i Paul Gascoigne su samo neki od dragulja koji su očarali svijet; njihova idiosinkrazija, nevjerojatna tehnika i kontroverze na i izvan terena učinili su ih dijelom povijesti. Luis Suarez posljednji je koji je dospio u grupu legendi.
Poput ostalih spomenutih legendi, Garrincha nije rođen sa srebrnom žlicom u ustima. „Na kojem planetu je rođern Garrincha? Na malom planetu Pau Grande“. Tako započinje Maneov memorijal u četvrti Mage kojim se žele naglasiti skromni počeci i proletarijat poznatog Brazilca. Garrincha je kao mladić igrao mali nogomet po ulicama, i to za momčad lokalne tvornice u kojoj je radio od 14-te godine.
Garrincha nije imao samo teško djetinjstvo, rođen je s nekoliko fizičkih abnormalnosti. Imao je deformiranu kralježnicu, desnu nogu savijenu prema van te lijevu nogu koja je bila nekoliko centimetara kraća od desne i koja je bila savijena prema unutra. Takve abnormalnosti zaustavile bi bilo kojeg čovjeka da se bavi nogometom. Ali ne i Manea, koji je zbog svog čudnog hoda i nježne građe nazvan „Garrincha“ i „Anjo de Pernas Tortas“ (u prijevodu: „Ptičica“ i „Anđeo na krivim nogama“)
Zanimljiva činjenica jest da Garrincha u mladosti nije imao velike težnje da postane profesionalni nogometaš. Unatoč fizičkim nedostatcima, Maneova tehnička sposobnost impresionirala je lokalne skaute koji su tada nagovarali Manea da se pridruži klubu Botafogo 1953. Već tijekom prvog treninga Mane je pokazao samopouzdanje i genijalnost i time osvojio poznatog nogometaša Niltona Santosa koji je preporučio A Seleção (nacionalnoj reprezentaciji) da prati njegovu karijeru. Međutim, bilo je neke zabrinutosti oko njegove etike u treniranju i životnom stilu – Mane je znao popiti bocu Cachaça (brazilskg ruma) dnevno.
Garrincha je nastavio impresionirati svojom igrom te je ostvario hat-trick na prvoj utakmici rezervne ekipe. Međutim, njegov napredak je zaustavilo još impresivnije desno krilo Juninho. Tek nakon što je Juninho prešao u klub Fiorentina gdje je bio proglašen najboljim igračem kluba, Garrincho je mogao zasjati. 1957. godine zabio je 20 golova u 26 utakmica i osvojio Campeonato Carioca.
Nakon što je impresionirao domaću ligu, Garrincha je dobio priliku predstavljati Brazil na Svjetskom Prvenstvu u Švedskoj 1958. godine. Kratko prije turnira, Garrincha je zabio jedan od svojih najpoznatijih golova protiv kluba Fiorentine. Driblajući je prošao četiri igrača i golmana i umjesto da puca na prazan gol, Garrincha je drsko pričekao obrambenog igrača te ga lako obišao i zabio gol. Potpuna samouvjerenost i nevjerojatna tehnika obilježile su Brazilca, ali nacionalna momčad nije bila zadovoljna njegovom neodgovornošću. Kao rezultat, Garrincha nije igrao u prve dvije utakmice na Svjetskom Prvenstvu.
Međutim, neizvjesnost utakmice s favoritima SSSR-om, čijom pobjedom bi Brazil izbjegao doigravanje s Engleskom, Garrincha je pozvan da započne utakmicu zajedno s Peleom, time započinjući partnerstvo koje nikad neće biti poraženo u međunarodnom nogometu. Pele i Garrincha su se vrlo brzo snašli u igri te odigrali, po navijačima Brazila „najbolje tri minute nogometa svih vremena“ čime su izdominirali SSSR i pobijedili utakmicu 2-0.
U četvrtfinalu je Brazil na čelu s Peleom i Garrinchom porazio Wales. Mel Hopkins, obrambeni igrač Walesa je tada rekao: „Garrincha nam je predstavljao veću opasnost od Pelea. On je bio fenomen, sama magija. Zbog njegovih nogu bilo je teško pogoditi gdje će ići, a s obzirom da je imao jednako razvijenu lijevu i desnu nogu mogao je brzo krenuti unutra ili ići po liniji. Uz sve to, imao je i strašno jak udarac.“
Brazil je osvojio Svjetsko Prvenstvo 1958., a Pele i Garrincha su uvršteni u 11 najboljih igrača turnira. Garrincha je isprva bio zbunjen pobjedom jer je mislio da moraju još jednom igrati sa svakom momčadi, kao što se igra u ligi. Još jednom, ludilo je isprepleteno s genijalnošću.
Nakon osvojenog trofeja, Garrincha se, poput mnogih drugih nogometaša koji postanu svjetski poznati u kratkom roku, uvukao u zavodljivost, bogatstvo i čari slave. Njegov porok pijenja je zaokupio njegov život što je rezultiralo pretilošću. Uslijedile su neočekivane teškoće i incident u kojem je pregazio vlastitog oca. Garrincha su izbacili iz nacionalne momčade sve do 1962, kada je opet pozvan na Svjetsko Prvenstvo u Čileu.
Nakon što je Pele ozlijeđen u drugoj utakmici turnira, Garrincha je morao voditi momčad. Engleski novinari su ga zbog njegove igre nazvali „Stanley Matthews, Tom Finney i šarmer zmija u jednom čovjeku“. Osim što je Garrincha doveo Brazil do nove pobjede Svjetskog Prvenstva, proglašen je najboljim igračom prvenstva te je zabio najviše golova na turniru – što nije uspjelo niti jednom desnom krilu prije njega. Dok je Garrincha bio stereotipičan loš dečko izvan terena, na terenu je bio zlatni dečko.
S 32 godine, Manea je počelo boljeti ozlijeđeno koljeno koje ga je pratilo kroz cijelu karijeru, a izgubio je i fizičku spremnost. Kao rezultat, na Svjetskom Prvenstvu 1966, igrao je vrlo malu ulogu u utakmici protiv Mađarske kad je Brazil izgubio 3-1. To je ujedno bila njegova zadnja međunarodna utakmica i jedina koju je izgubio igravši za reprezentaciju.
Klub Botafogo ga je, nakon 12 godina trpljenja njegovih budalaština, prodao klubu Corinthians. Unatoč sve lošijoj igri, Mane je nastavio igrati nogomet dok nije postao djed u 40.-toj godini života. Garrincha je mislio kako bi bilo čudno da igra nogomet kad je već postao djed.
Nakon 14 djece, alkoholizma, bračnih i financijskih problema, Garrinchovo zdravlje se pogoršalo. 1982. godine hospitaliziran je osmi puta zbog alkoholizma i psihičkih problema. 1983. godine Garrincha je umro od zatajenja jetre u 49-oj godini života.
Unatoč melankoličnog završetka odlične karijere, Garrincha se još uvijek smatra jednim od najboljih igrača u povijesti nogometa. On je bio potpuni nogometaš; mogao je strlovito ubrzati, fenomenalno driblati, imao je nevjerojatnu vještinu s obje noge i jak udarac. Njegov stil igre se razlikovao od igre tadašnjih krila koja su ostajala kod linije terena. On je uveo igru krila u sredinu terena, što je običaj danas. Takva nepredvidiva i višedimenzijalna igra je donijela toliko uspjeha tijekom njegove karijere.
Iako je Mane izvan terena bio depresivna i luda osoba, Brazilcima u sjećanju ostaje kao manifestacija zabave, druželjubivosti i nade. On je utjelovio brazilske nogometaše svojom vještinom i atraktivnom igrom, te tipičnim klaunovskim ponašanjem. Iako je Pele proglašen najboljim Brazilskim nogometašem u svijetu, mnogi smatraju da je svetogrđe ne spomenuti Garrincha u istom kontekstu.
Da nije imao problema s alkoholizmom i ostalim demonima koji dolaze sa slavom, možda bi njegova karijera kao jednog od najboljih igrača Brazila duže trajala. Ali možda je ipak taj element, ta pukotina u oklopu čovjeka kojeg su mediji opisali kao da nije s ovog planeta, tako približio Garrinchea naciji.
Kao što je Urugvajski novinar Eduardo Galeano lijepo napisao: „U cijeloj povijesti nogometa, nitko nije toliko usrećivao ljude kao Garrincha.“.
Primjedbe
Objavi komentar