Antonio Conte - Filozofija rada

Nogometni treneri koji su stekli određeno igračko iskustvo  skloni su oblikovati timove prema imidžu tko su oni bili kao nogometaši. Antonio Conte se u tom pogledu ne razlikuje. Veznjak terijera za Juventus i talijanski nacionalni tim nastoji stvoriti timove definirane ratničkim stilom. Njegovo je uvjerenje da tim mora biti veći od samih pojedinaca. Kolektiv, prije svega, njegova je poruka.

Upečatljiv je Conteov nastup na prvoj konferenciji kao trener Chelsea gdje je riječ „raditi“ ponovio čak 32 puta. Nakon poraza Intera u prvoj utakmici polufinala Coppa Italia od Napolija 12. veljače, ponovio je : "Mi smo na početku putovanja; ako itko misli da smo na razini onih koji su na čelu dugi niz godina, kažem da smo daleko i da trebamo raditi i iskoristiti te poraze za napredovanje. "

Nešto je lijepo u tome kako Conte prihvaća koncept rada. U tome kako ponekad mrmlja i gunđa, prelazi preko linije označene za trenere, o stvarnostima posla koje je zadobio. Neki ga smatraju trenerom koji uvijek ima kritičko viđenje stvari, onaj koji se ograđuje od svojih neuspjeha grubim pristupom. Ali on prihvaća tu oznaku. Zapravo, čezne za time. O tome najbolje svjedoči njegov stil u angažiranju igrača. To može proizaći iz njegove dvostruke uloge: igrača i de facto trenera u zvijezdama nabijenom  Juventusu, koji se u tom periodu mogao pohvaliti zvijezdama poput Zinedina Zidanea, Alessandra Del Piera, Davida Trezeguea i Liliana Thurama. U tom periodu bio je jedan od rijetkih koji je vratio  svojoj ekipi ugled među navijačima . Sada je on trener, koji gdje drugi vide probleme, on vidi neobrušene dijamante i priliku za trofeje.

Kao igrač nije bio prirodno talentiran poput svojih kolega, ali bio je u stanju poboljšati slabije aspekte svoje igre napornim radom kroz svoju predanost, izdržljivost i disciplinu. Čovjek je prema vlastitom priznanju, bio jedan od "osrednjih" talenata, ali imao veliku strast za nogometom. Upravo su srce i volja za pobjedom te rad pomogli da prevlada svoje limitirane igračke sposobnosti te ga osposobili za trenerske izazove . Da biste nešto nadvladali, prvo morate to priznati.

Početak trenerske karijere bio je otrježnjujući  obzirom da je samo devet utakmica trajao  kao trener drugoligaške Arezze. Poetično, čovjek koji ga je  zamijenio bio je Maurizio Sarri, njegov nasljednik u Chelseaju  i aktualni trener Juventusa. Međutim, Sarri nije uspio preokrenuti stvari, pa je  Conte  vraćen četiri mjeseca kasnije u ožujku 2007 godine. Povratak je  bio uspješniji, što je rezultiralo sa 19 bodova iz samo sedam utakmica i približio je klub opstanku u društvu drugoligaša, što na kraju nije bilo dovoljno te su ispali iz lige sa samo jednim bodom do crte opstanka.

Kad je Arezzo prebačen u Serieu C, Conte se našao bez posla sve do prosinca 2007. godine , kada ga je zvao Bari, kultni klubu iz regije il Mezzogiorno na jugu Italije, kojem je prijetila  ista sudbina. Guiseppe Materazzi, otac negativca i heroja finala Svjetskog prvenstva 2006. Marca Materazzija, nije uspio u pokušajima da spasi klub od ispadanja u Serie C. Zato je došao Antonio Conte.

Marljivosti i usredotočenost trebala je prvo spriječiti katastrofu, a zatim bijeg iz srednjeg dijela tablice, što je potaknulo Contea da primijeni filozofiju koja mu je tako dobro služila kao talijanskom reprezentativcu i kapetanu Juventusa.

Bari je Conteu omogućio prve uspjehe u njegovom trenerskom poslu što ga je samo podsjetilo na njegove uspjehe iz vremena kada je bio igrač Juventusa. U sezoni 2008/09 Bari je osvojio 80 bodova, 25 više nego prethodne sezone, što je  rezultirao  promocijom u Serieu A prvi put nakon 1997 godine . Međutim, on i klub su se sporazumno razišli 23. lipnja 2009. zbog različitih stavova o politici transfera. Conte je u Bariju pokazao želju za  eksperimentiranjem i gledajući unatrag, već je započeo svoj portfolio za svoj dosad najveći posao, ali njegov put nije bio nimalo lagan.

Početkom sljedeće sezone Conte se našao u Atalanti, gdje je zamijenio Angela Greguccija, koji je imao katastrofalan početak sezone sa Oribici, izgubivši sve svoje četiri utakmice regularne sezone, što je uključilo i poraz  1-4 novo promoviranog Barija.

Početkom siječnja podnio je ostavku, nakon  niza od sedam poraza u devet utakmica i samo sa jednom pobjedom. Conte je dva puta podnio ostavku. Prva je bila odbijena. Njegov je karakter došao do izražaja čak i u ostavci, usred prosvjeda navijača sukoba sa samim Conteom: „Je li to crna točka u mojoj karijeri? Ne, ako ništa drugo, crna točka moje karijere je sukob s navijačima."

Tada mu je bila najdraža formacija 4-4-2 koja bi se preoblikovala u 4-2-4 u napadu. Općenita značajka njegovih timova je njihova fluidnost, pri čemu svaki igrač na svom terenu ima više funkcija koje se odnose na njegov ukupni plan, što rezultira timom koji je veći od samih individualaca. U ovom slučaju, vezni igrači su marširali bočnom stranom terena, i to defanzivno i ofanzivno, a također su se ubacivali u redove kako bi po potrebi podržali  dvojac u napadu. Poznato je da su treneri koji počinju od defanzive taktički kruti, oslanjajući se na strogost, dosljednost i ponavljanje kako bi izvršili svoje planove. Conte je takav tip trenera koji će bez trunke razmišljanja mijenjati svoju formaciju, a da pritom ne ugrožava svoj princip ravnoteže ojačan nepropusnom obranom. Talijan je taktički majstor. Njegov tim djeluje kao kompaktan orkestar te kroz beskompromisnu kupnju svakog igrača koji se davao u svakom smislu na terenu.

Sada je započeo svoj sljedeći posao, Siena, gdje je u sezoni 2005/06 bio pomoćnik Luigi De Canio-u. Njegov posao u Sieni  bio je jednostavan - promocija. To je i ostvario izgubivši samo sedam utakmica i primivši 35 golova u sezoni od 42 utakmice. Te je sezone igrao s trojicom u obrani, oscilirajući između preferirane zadnje četvorke i varijacije na zadnje tri. Ostvarivši dvije promocije i titulu u Serie B u pet sezona, činilo se da je Conte predodređen za veće stvari.

Do tada, bio je zadužen za pružanje spas timovima omamljenim u nesigurnosti ili onima koji se borili za opstanak. Pred kraj svog mandata u Briju povezivali su ga sa Juventusom. Godine 2011. je to bila realnost. Opet je njegov zadatak bio pomladiti tim, diva iz talijanskog i svjetskog klupskog nogometa. Dvije prethodne sezone Juventusa rezultirali su uzastopnim sedmoplasiranim mjestima, zajedničkim najgorim rezultatom u sezoni ( bez utjecaja Calciopolija ) od sezone 1998./99.

Njegov glavni cilj je da Juventus postane "opaki“. Klub kakav su nekad bili.  Tim sa zavidnom radnom etikom i ogromnom željom i to je nešto što postigao jako brzo. Trebao je izvući sve što može iz svake utakmice, svakog igrača i sezone. Andrea Pirlo, otpisan od strane mnogih prije nego što je prešao u torinski klub, bio je čovjek koji je trebao biti ključ uspjeha Juventusa. Conte je znao da Pirlo ne može funkcionirati u sredini baziranoj samo s dvojicom igrača s nedostatkom pokretljivosti i bila mu je potrebna dodatna podrška koja bi „registi“ pomogla orkestrirati prema njegovoj volji.

Taktički je neprimjetno prebacio svoju formaciju na 4-3-3, gdje su Arturo Vidal i Claudio Marchisio startali s obje strane starijeg talijanskog maestra, pretvarajući veznjak Juventusa u jedan od najboljih u Europi, pronašao je način da ga smjesti u postavu i izvuče najbolje iz njega a Pirlo mu se odužio tako štio je virtuozno upravljao sredinom Juventusa te je omogućio da klub ostane neporažen do kraja siječnja.

Paolo De Ceglie, lijevi bek, nije uspio uvjeriti nikoga u svoje sposobnosti da bude jedan od tri obrambena igrača u prvih jedanaest, pa je Conte napravio još jedno prilagođavanje kako bi svoj tim preoblikovao u zadnju trojku. Krilni igrači su sada djelovali na način na koji su to radili njegovi krilni veznjaci, dok su tri najbolja obrambena igrača istovremeno bilo na terenu. S druge strane, Pirlo je imao nevjerojatnu sezonu i opet je prepoznat kao jedan od najboljih na cijelom kontinentu, isporučujući najviše asistencija u Serie A u sezoni bez poraza.

Conte je u tri godine donio tri ligaška naslova, no momčad nikada nije dostigla takve visine u europskoj konkurenciji, nedostajao mu je lijevi bek i krila koji bi mu omogućili da igra s četvoricom u zadnjoj liniji, a nakon te tri godine njega više nije bilo u Juventusu. Potpuno uronjen u filozofiju rada koja mu je donijela visoke pohvale, primijenio je svoju taktiku i načela u timu Italije gdje je mogao prilagoditi svoju obrambenu trojku iz Juventusa Giorgia Chiellinija, Leonarda Bonuccija i Andrea Barzaglija. Conte je ovdje pokazao svoju nemilosrdnost, izostavljajući Pirla i brzonogog Sebastiana Giovinca iz svog tima za Euro 2016. godine , jer je vjerovao da Major League Soccer(MLS) nije na razini koja bi pomogla momčadi za odličan plasman na Europskom prvenstvu. 

Pobjede nad Belgijom i Španjolskom bile su majstorske, iskorištavajući tehničke nedostatke u Romelu Lukakuu i ugušivši talentirane Belgijance te stvarajući strpljivu progresivnu rock baladu koja je bila vrhunski urlik za ljubitelje taktičkog nogometa protiv legendarne španjolske momčadi koja je počela pokazivati ​​znakove slabosti.

Conteu je pak falio intenzitet i dan- po dan intenzitet klupskog nogometa te je usmjerio svoju pozornost na Chelsea. Jose Mourinho je u prosincu 2015. godine  otpušten iz Chelseaja koji je u tom  trenutku zauzimao  16. poziciju na ljestvici, dva iznad mjesta ispadanja. Posao za stabilizaciju kluba preuzeo je  Guusa Hiddinka, koji je vodio Chelsea do 10. mjesta u Ligi. Nakon Eura 2016 godine na klupu Chelsea sjeda Conte te svojim prvim potezima jača ekipu  jer je prepoznao snagu i što je još važnije nedostatke njegove momčadi. Igrači poput Branislava Ivanovića i Johna Terryja brzo su izostavljeni iz momčadi. Nakon gromoglasnog poraza od 0: 3 od Arsenala potaknuli su promjenu u obrani od sada već njegove poznate taktike s trojicom u obrani.

Taktika koju je Conte koristio bila je neuobičajena za Premier ligu i dovela je do mini revolucije u kojoj su mnogi vrhunski timovi eksperimentirali s dodatnim obrambenim igračem, ali promjena kondicije i mentaliteta koji je također odredio njegovu igračku karijeru i onu njegovih prethodnih timova , bio je glavni katalizator naslova u Premier ligi u prvoj službenoj sezoni.

Njegova „nemilosrdnost“ prema igračima koji su, prema njegovoj prosudbi, bili manje posvećeni i skloni suradnji , donio mu je totalni pad. Otuđenje Diega Costa, kasna kupovina vidno manje fizičkog i opasnijeg Alvara Morata, te njegovo vlastito omalovažavanje zbog nedostatka podrške Chelseave uprave. Završio je sezonu na petom mjestu i uručen mu je otkaz. Ipak, ostavio je trajni trag na Chelseavu ekipu. Čak možemo ići tako daleko da možemo reći da timovi u Engleskoj, uključujući i njihovu reprezentaciju su i dalje  pod utjecajem njegovih ideja.

Nakon Chelseaja i nakon što je bio povezan s nekoliko poslova, uključujući Manchester United, Napoli, Real Madrid i Juventus, Conte se nastanio u Inter Milanu, suparniku svog voljenog Juventusa. Bez naslova u Serie A od sezone 2009/10 i nebitnim faktorom u Ligi prvaka, Conte je osoba koja dovodi brzo poboljšanje svojih timova što ga je učinilo savršenim čovjekom da preuzme plašt u Interu. Zapravo, u svim svojim prvim sezonama kao trener Barija, Siene, Juventusa i Chelsea ostvario je sjajne rezultate. U Europi se još nije dokazao (jedan od razloga koji će ga isključiti iz najboljeg ešalona trenera).

Conte se ne zamara svojim najtvrdokornijim i najgorim kritičarima, za njega je najvažnije da su njegovi principi i filozofija zaštitnog znaka vidljivi u Inter Milanu: njegova sposobnost da oživi borbenost timova, oživljavanje forme igrača, prilagođavanje njegovog pristupa osoblju, istodobno pridržavajući se svojih načela taktičke discipline, fluidnosti u kretanju, primjetnih poboljšanja kondicijske pripravnosti i mentaliteta i rad kao temeljne odrednice uspjeha, a ne talenta. Da bi to učinio, naplatiti će investicije od svojih šefova i potreban dogovor Giuseppea Marotte da ovaj tim prebaci na višu razinu.

Lako je vidljivo da Conte vjerojatno nije nikada imao momčad koji bi zaista mogao testirati s najboljima u Europi. Upravo večerašnja utakmica može puno toga pokazati i dokazati svim njegovim kritičarima da je trener sposoban za najveće stvari. Upravo u finalu Europske lige protiv Seville će pokazati koliko Conte zaista može. Za to će vrijeme biti gospodar i pokazati. Povrh svega, najvažniji faktor jednadžbe potreban Interu da napravi ozbiljne staze u Serie A i Ligi Prvaka je osvajanje trofeja Europske lige, ali bez obzira na sve, bio ishod pozitivan ili negativan, jedno je sigurno. Talijan će potaknuti svoju momčad na rad, rad i još rada.