Zaustavite li se na stanici U6 i izađete iz stanice Fröttmaning U-Bahn, kratka vožnja pokretnim stepenicama i evo vas na pješačkom mostu. Ovješena visoko iznad zahrđalih željezničkih pruga u boji, naizgled beskrajna siva staza popločena cementom. Bez bilo kakvih tragova civilizacije koji se sada kreću prema horizontu, 10-minutna šetnja na kraju će se vas dovesti jednog od čuda svjetskog nogometa koje će vam istodobno oduzezi dah.
Umotan u preko 2.873 zračnih ploča od ETFE folije i prepun sofisticiranosti, Allianz Arena prvi je stadion na svijetu s vanjskim izgledom koji mijenja boju. Ima kapacitet od 75 000 i parkirnu konstrukciju koja bi mogla smjestiti mali grad. Sama veličina takvog arhitektonskog modernizma privlači pristaše i obožavatelje iz cijeloga svijeta.
Bayern München je brend Bundeslige, trajni i zlatni simbol zapadne Njemačke i Bavarske i pouzdanje koje je maskirano u aroganciji. Kultiviran 1970-tih pod vodstvom Franza Beckenbauera, Bayern je uspio privući sljedbenike i divljenje što ga je gurnulo na sami vrh nogometnih klubova. Sa preko 70 osvojenih trofeja od 1970. godine, "FC Hollywood" je pomaknuo granice uspjeha na razine za koje je nekoć smatrao nedostižnim. Ovaj nevjerojatan standard ugrađen je u tkaninu kluba, pa to sada ne samo da se očekuje, već se i zahtijeva.
Premda se priča o Bayernu iz Münchena može činiti kao već poznata priča koja je prošla kroz sve moguće tekstove i analize, ali izostavlja se jedan bitan dio zakopan u osam desetljeća neizgovorene prošlosti. Identitet koji je nekada s ponosom definirao neke od najistaknutijih ličnosti kluba zatrpan je s namjerom da se više nikada ne otkopa.
Na hladni siječanjski dan prije 120 godina, predstavnici 86 nogometnih klubova s njemačkim govornim jezikom unutar i izvan Njemačkog carstva našli su se u restoranu Mariengarten u Leipzigu. Sjedeći za večerom, uslijedili su pregovori nalik kotlovnici, potpomognuti zalihom piva koje je naoko nestajalo u galonima.
Na kraju su se sve prisutne stranke zajedno složile, što je rezultiralo osnivanjem DFB-a (Njemačkog nogometnog saveza). Osnivanje u tom trenutku nije bio mali podvig, bilo je vremena u kojem se činilo da taj savez i tako primitivna igra nemaju šanse da opstanu. Nakon što je u početku bio označen kao "engleska bolest", nogomet je eksponencijalno rastao širom Carstva, posebno među mladima. Širenje ove nove groznice možda je počelo kao nešto postupno, ali ubrzo je postalo jasno da od njenih simptoma nitko nije siguran.
Dolje u Bavarskoj, 11 lokalnih entuzijasta koji pripadaju sportskom klubu Münchner TurnVerein 1879, odlučilo je da žele pobjeći od utjecaja klupskih gimnastičara i imati tim koji će nazvati svojim. Nogometni odjel kluba bio je zainteresiran za ulazak u novoformirani DFB, no brzo mu je uskratio dozvolu upravnog odbora MTV-a. Kao rezultat toga 11 lokalnih dečki rasformirano je pod vodstvom berlinskog fotografa Franza Johna.
S još šest regrutiranih volontera, grupa se uputila u boheminski kvart Schwabing na sastanak u restoranu Gisela. Tamo je povelju kluba osnovalo i pretvorilo u stvarnost 17 potpisnika, od kojih su dvoje bilo Židovi. Jedan od njih bio je rođeni umjetnik iz Dortmunda Benno Elkan, koji će kasnije emigrirati u London i postati poznati kipar. Po narudžbi Westminstera, sagradio je Menoru sa sedam svijećnjaka koja i danas stoji ispred izraelskog parlamenta u Jeruzalemu.
Rođen je Fußball-klub Bayern München, a s njim su stigli i prvi tragovi židovskog identiteta. Nekoliko godina kasnije, zbog financijskih razmatranja i problema s raspoloživosti terena, Bayern će udružiti snage s imućnim Münchner Sport-klubom (MSC). Iako još uvijek zadržavaju svoju neovisnost, trebalo je napraviti određene ustupke kako bi se smirio njihov novi partner.
Crnu boju koja ukrašava setove igrača bilo je potrebno mijenjati te su ih zamijenli današnjim crvenim i bijelim bojama MSC-a. S novim stadionom koji će nazvati domom i razbijanjem lokalnih rivala Wackera 8-1, podrška klubu je naglo rasla. Bayern je polako postao najutjecajnija momčad iz Münchena, ali ostatku Njemačke tek je morao upasti u oči. Bilo je potrebno vodstvo i vizionarstvo kako bi prešli na sljedeću razinu, a poznato lice bi bilo ono koje će to pružiti.
Kurt Landauer, rođen u židovskoj trgovačkoj obitelji 28. srpnja 1884. godine u Planegg-u, uvijek je bio zaintrigiran sportom zvanim nogomet. Ta se strast razvila u duboku čežnju za igranjem, toliko da bi se Landauer u dobi od 17 godina pridružio novoosnovanom Bayernu iz Münchena. Njegova avantura nije dugo trajala, jer će ga pritisak njegovog oca za stabilniju i praktičniju karijeru natjerati da se preseli u Lausanne kako bi se školovao kao bankar.
Nakon godina prakse, Landaueru je dosadio život u financijama. Uzbuđenje koje je pronašao u nogometu bilo je nešto što se mučio da ponovno stvori, ali poslovne vještine koje je stekao kasnije će se pokazati ključnim. Vrativši se nazad u München, držao se oko kluba njegovanjem prijateljstava i upoznavanjem novih kontakata.
Kako su se Bayernovi predsjednički izbori 1913. godine približavali, Landauer je shvatio da je ovo njegova najbolja prilika da utječe na stvarne promjene. Bez oklijevanja je proglasio svoju kandidaturu te na kraju osvojio najviše željeno mjesto. Sada, u dobi od 29 godina, i zadužen za više odgovornosti nego što je ikada zamislio, Landauer je želio implementirati koncepte u sport koji su u najmanju ruku u to vrijeme bili puni presedana.
Baš kad se učinilo da će taj put biti brzo otkriven, metak ispaljen iz pištolja FN Model 1910 ubio je nasljednika Austro-Ugarskog Carstva, čvrsto postavljajući svijet na rub rata.
Ne radeći skoro niti godinu dana, Landauer se sada smjestio na prve crte globalnog sukoba kako bi predstavljao svoju zemlju. Četiri godine krvi, smrti i neizrecivih strahota osakatiti će kolektivnu psihu njegove nacije i imat će dubok utjecaj na sve uključene strane. Preko dva milijuna njemačkih trupa je nestalo kao rezultat Prvog svjetskog rata, ali Landauer je ostao kao jedan od preživjelih.
S obzirom na drugu životnu priliku, vratio se u München još jednom, neumoljiv u želji da vidi svoju viziju onoga što Bayern može postati. Izabran za predsjednika još jednom u proljeće 1919., Landauer je uložio sve napore u postizanje jednog primarnog cilja: stjecanja titule Južne Njemačke.
Unatoč zahtjevima odjela klupskog članstva za izgradnju novog stadiona, Landauer je umjesto toga favorizirao unutarnja ulaganja u tim, posebno u razvoj omladinskog sustava. Tada jedinstvena ideja, predsjednik Bayerna vjerovao je da je njegovanje ideala i strukture kluba nešto čemu bi trebalo naučiti mlade, jer je to bilo neophodno za rast igrača.
Njegova progresivna filozofija donijet će i zasljepljujuću marku nogometa Bayernu. Dok su drugi bili zaokupljeni oponašanjem britkog i bezobraznog stila Engleza, Landauer je bio nadahnut umjetnošću i kvaliteti Mađara, koju su slučajno gurali naprijed najbolji židovski nogometaši u srednjoj Europi. Landauer je također igrao ulogu u razvijanju sporta koji je do tog trenutka dominirao čistim amaterizmom i vjerovao u profesionalizam i ideju da bi nogomet mogao biti cijenjena karijera u kojoj se plaća za njihove podvige.
Ti ideali ne bi imali samo velik učinak na terenu, što je bajern i postigao osvojivši svoje prvo prvenstvo u Južnoj Njemačkoj 1926. godine, već i u odnosu na klupske financije. Fiskalna odgovornost bila je ključna za zadržavanje tima u dubini ekonomske krize koja će razarati zemlju početkom 1930-ih.
Godine 1931. židovski će utjecaj i dalje rasti u klubu, jer je austrougarski Richard "Little" Dombi imenovan trenerom prvog tima. Spreman izazivati ostale njemačke divove tog vremena poput Schalkea i Nürnberga, Bayern se konačno probio i stekao poštovanje cijele nacije upravo pobjedom u njemačkom prvenstvu 1932. godine..
Landauera je oprao osjećaj trijumfa i sreće. Sve njegove nekonvencionalne metode u koje je sumnjao sam vrh kluba, sada su se isplatile. Nažalost, ta će se radost uskoro ugasiti, jer je atmosfera izvan nogometnog azila bila sve samo ne vesela.
Njemačko gospodarstvo bilo je u potpunom kolapsu i vlada koja je imala zadatak popraviti je bila nesposobna da odgovori na krizu. Snagom anakonde očaj je napokon čvrsto uhvatio njemački narod. Uvidjevši to, Nacionalna socijalistička stranka, opskurni desničarski politički pokret rođen u pivnici u Münchenu, izgledao je kao da ispunjava prazninu.
Nakon što su se snage konsolidirale, Adolf Hitler i njegova vlada počeli su oslobađati svu težinu svoje ultranacionalističke političke ideologije gotovo na svim elementima života u Njemačkoj. Niti jedna industrija nije bila sigurna; od medicine i obrazovanja, umjetnosti i glazbe, do možda najmanje od svega, nogometa.
Uspon propagandnog doba vidio je svoju šansu i politiku ulaska u sport povezujući zemlje instrumentima medija. Hitler je shvatio da nogomet može poslužiti kao sjajan primjer njegovog arijskog pogleda na vrhunsku tjelesnu kondiciju, koja je u to vrijeme bila prihvaćena kao prirodna vrlina i put do konačne slave na bojnom polju. Stoga su nacisti puku prisutnost Židova u sportu smatrali infekcijom koju treba oštro ukloniti.
2. prosinca 1933., ministar obrazovanja i kulture, Bernhard Rust, izjavio je da svi Židovi i marksisti sportaši moraju biti očišćeni iz svojih klubova i nacionalnih organizacija. Već tražeći naklonost u novoj političkoj stvarnosti, neki od najistaknutijih klubova u zemlji - pa čak i sam DFB - s entuzijazmom su provodili novu politiku nekoliko tjedana prije Rustove uredbe. Stojeći ispred fašizma i tiranije, nisu se svi klubovi zanimali za nacistički oportunizam.
Bayern München odbio je dobrovoljno protjerati svoje židovske članove. Pristalice kluba, Landauer i Dombi smatrani su očevima njihovog uspjeha, a ne blokade puta koji na neki način usporavaju brzinu napretka. Konačno, Landauer je znao da njihov čin prkošenja nije ništa drugo do privremenog stajališta i da je samo pitanje vremena kada će kapitulirati.
22. ožujka 1933. nacisti su otvorili vrata svog prvog koncentracijskog logora u Njemačkoj. Naravno, postao je poznat pod imenom Dachau, zbog blizine grada iz 9. stoljeća koji se nalazi samo 16 kilometara sjeverozapadno od Münchena. Istog dana Landauer je dao ostavku na mjestu predsjednika protiv volje kluba. Uskoro je ostavku podnio i trener Dombi, napustivši Njemačku otišao je u Španjolsku da vodi Barcelonu. Zlobno okarakteriziran kao 'Judenklub', Bayern München je morao biti izopćen sve dok sav židovski utjecaj nije likvidiran.
U međuvremenu, Landauer je postao šef ureda s izdavačem Knorr & Hirth, ali ubrzo je bio prisiljen da ih napusti. Konačno se zaposlio u židovskoj tvrtci za rublje Rosa Klauber. Unatoč kolosalnoj odsutnosti, njegov nasljednik i bliski saveznik, Siegfried Hermann, radio bi u njegovo ime. Iza kulisa, klupske stvari i dalje je vodio Landauer dok je Bayern ojačao njihov otpor imenovanjem anti-nacista.
Ostala suptilna djela prkosa nastavit će se, poput krilnog igrača Willyja Simetsreitera, koji je ostvario poantu da se slika s Jesseom Owensom, afroameričkim sportašem koji je razljutio Hitlera osvojivši četiri zlatne medalje na Olimpijadi u Berlinu. Tu je bio i stoper Sigmund Haringer, koji je izbjegao zatvor zbog kidanja nacističke zastave u dječjem kazalištu i Bayernov kapetan Conny Heidkamp i njegova supruga koji su sakrili sve klupske trofeje kad su se drugi odrekli svojih dragocjenosti u svrhu neprocjenjivog metala za ratni napor. Samu naredbu je donio Hermann Göring. Na kraju, tek se trebalo shvatiti kakvu igru igraju Hitlerova vlada i cijela zemlja, ali u dva hladna dana 1938. godine počele je biti kristalno jasno za cijeli svijet.
Dok je glavnim i sporednim ulicama njemačkih gradova posvuda prolazio jezivi mir, čizme koje su udarale ulicama počele su dopirati do krešenda. SS-ovci ukrašeni svastikom i njemačkim lugerom namjerno izlaze iz svojih kuća. SS je krenuo u ostvarivanje svojih ciljeva. U pratnji horde mafijaša s željom osvete koja je curila iz njihovih pora, kamenje će biti bačeno, a baklje će se zapaliti.
Uslijedila je orgija uništenja, koja je završila rušenjem oko 200 sinagoga, mnogih židovskih groblja, više od 7.000 židovskih dućana i 29 robnih kuća. Kad su prve zrake hladnog i blijedog studenoga sunca prodirale kroz teške tamne oblake, velik dio onoga što je nekada označavala samo Davidova zvijezda sada nije bilo ništa drugo nego hrpa kamenja, razbijeno staklo i razbijena drvena građa.
Tijekom kaotičnih dva dana u kojima se dogodio događaj poznatiji pod imenom Kristalna noć, najmanje 91 osoba izgubila je život, 33.000 židovskih muškaraca je uhićeno i zatvoreno u koncentracione logore. Zaokružen i registriran u Dachauu kao zarobljenik broj 20009, Kurt Landauer sada se suočio s gotovo sigurnom smrću, ali žrtva koju je učinio prije 24 godine postala je njegova milost i spas. Zbog odlikovane vojne službe u Prvom svjetskom ratu, Landauer je dobio slobodu iz Dachaua nakon 33 dana. Za ostale članove njegove obitelji nije bilo spasa. Trojica njegove braće bit će ubijena u koncentracijskim logorima, dok je jedna sestra Gabriele deportirana i više nikada neće čuti za nju.
Ostavljen bez izbora nego da napusti svoju domovinu, Landauer je uz pomoć dobro pozicioniranih kontakata emigrirao u Švicarsku. Pet godina kasnije i sada potpuno očišćen od Židova, Bayern je otputovao u Zürich gdje će igrati prijateljski protiv švicarskog kluba. Znajući da je njihov bivši predsjednik tamo živio, Gestapo je izričito zabranio bilo kojem članu tima da se sastaje s Landauerom, ali s obzirom na to da su Švicarci nisu bili pod njemačkom okupacijjom, nisu mu mogli zabraniti prisustvovanje utakmici.
U jednom od najhrabrijih činova otvorenog bunta nogometnog kluba prema Reichu, igrači Bayerna iz Münchena uočili su ga na tribinama i poredali se prema njemu. Odjednom su svi počeli pljeskati, puštajući pohvale čovjeku koji ih je jednom iz anonimnosti prenio na prvake Njemačke. Na mali način, to mu je možda upravo spasilo život. Unatoč tome što zna da više nikada neće vidjeti svoje rodno mjesto, u tom je trenutku bio cijenjen, voljen i što je najvažnije, živ. Bilo je to gorivo koje ga je potaknulo da nastavi, i na kraju, dovelo do njegovog nekad nemogućeg povratka.
Dvije godine nakon rata, Landauer je učinio upravo to. Po povratku u München, odmah je po treći put imenovan predsjednikom Bayerna, postajući najdugovječnijim predsjednikom u povijesti kluba. Ni nakon povratka, Landauer nije imao interesa raspravljati o onome što se dogodilo u prošlosti. Umjesto toga, inzistirao je na tome da se nogomet ponovo uspostavi, što se pokazalo kao neophodno da se Njemačka ponovo poštuje kao civilizirana zemlja. Uspjeh na terenu povećao je i ekonomsko samopouzdanje, vraćajući ljude iz svih slojeva života na stadione kako bi liječili stare rane.
Na kraju će napustiti svoju funkciju 1951. godine. Bez njegovog vodstva, klub kojeg je nazivao svojim domom gotovo dva desetljeća prije i nakon Drugog svjetskog rata, brzo se našao u spiralnoj jami duga prije nego što je ispao u drugu ligu. Na kraju se Bayern oporavio postajući ne samo njemački, već i jedan od najuspješnijih klubova na kontinentu. Međutim, sav taj prosperitet na terenu omogućio je da se lakše zaboravi i prikrije prošlost.
U svim godinama koje su uslijedile, kao i mnoge druge njemačke institucije, Bayern je odlučio nacističko razdoblje pokopati u službenim knjigama. Kad su se u mjesečnom izdanju kluba spominjale sudbine židovskih članova, pojmovi „Židov“ i „Židovka“ pomno su izostavljeni. Umjesto toga, klasificirani su kao "ne arijevski". Čelnici klubova često bi odbacivali pitanja eufemističkim frazama poput "politička događanja između 1933. i 1945.", dok su drugi priznali moguće "negativne reakcije" ako bi javno govorili o svojim židovskim korijenima.
Međutim, na prijelazu stoljeća, sve je više novinara i pristaša postalo znatiželjno oko ovog vremenskog razdoblja. Sramotu i poricanje sada je potisnuo osjećaj radoznalosti i obveze. Jedan od vodećih glasova iza takvog otkrića bila je Bayernova ultra-navijačka skupina Schickeria. U Landaueru su vidjeli ogledalo sebe - čovjeka koji nikada nije izgubio ljubav prema svom timu usprkos tome što je gotovo izgubio sve drugo. Njihova i klupska legenda Karl-Heinza Rummeniggea inzistirao je da odaju počast „ocu modernog Bayerna“ te su ostavili njihovu hijerarhiju i mnoge druge klubove bez izbora nego da postanu introspektivni, naporno i iskreno tražeći svoje napuštene heroje i povijest.
Landauerova smrt 1961. godine, u dobi od 77 godina, na kraju ga je oslobodila priznanja koje je tako očajno zaslužio, ali proteklog desetljeća je bavarski klub poduzeo odgovarajuće korake da ispravi svoje mane. 2009. godine klub je organizirao spomen povodom obilježavanja 125. godišnjice Landauerovog rođenja. Bayern je također pokrivao polovicu troškova koji su omogućili židovskom amaterskom klubu TSV Maccabi München da izgradi teren koji će nositi njegovo ime 2010. godine.
Put koji vodi do Bayernovog modernog nogometnog hrama sada je nazvan i po njemu, dok je tijekom svake utakmice Die Roten igrao pred skučenim tribinama izgrađenim nad muzejem koji odaje počast Bayernovoj židovskoj prošlosti. Možete vidjeti i navijače obučene u šalove, majice ili kako dižu velike plakate koji nose vizije i ime njihovog, sada okrunjenog počasnog predsjednika.
S trenutnim stanjem u svijetu koji polako počinje nalikovati prošlosti, održavanje sjećanja Kurta Landauera u životu nije samo zasluženo, već i bitno. Potraga za smislom u tuđoj patnji nikada nije bila laka ili ugodna, ali ako se lekcije mogu naučiti iz nečijeg otpora i otpornosti, čak i ako se otkriju kroz obične priče o nogometu, svi ćemo se bolje pripremiti da ne ponovimo pogreške prijašnjih generacija.
Umotan u preko 2.873 zračnih ploča od ETFE folije i prepun sofisticiranosti, Allianz Arena prvi je stadion na svijetu s vanjskim izgledom koji mijenja boju. Ima kapacitet od 75 000 i parkirnu konstrukciju koja bi mogla smjestiti mali grad. Sama veličina takvog arhitektonskog modernizma privlači pristaše i obožavatelje iz cijeloga svijeta.
Bayern München je brend Bundeslige, trajni i zlatni simbol zapadne Njemačke i Bavarske i pouzdanje koje je maskirano u aroganciji. Kultiviran 1970-tih pod vodstvom Franza Beckenbauera, Bayern je uspio privući sljedbenike i divljenje što ga je gurnulo na sami vrh nogometnih klubova. Sa preko 70 osvojenih trofeja od 1970. godine, "FC Hollywood" je pomaknuo granice uspjeha na razine za koje je nekoć smatrao nedostižnim. Ovaj nevjerojatan standard ugrađen je u tkaninu kluba, pa to sada ne samo da se očekuje, već se i zahtijeva.
Premda se priča o Bayernu iz Münchena može činiti kao već poznata priča koja je prošla kroz sve moguće tekstove i analize, ali izostavlja se jedan bitan dio zakopan u osam desetljeća neizgovorene prošlosti. Identitet koji je nekada s ponosom definirao neke od najistaknutijih ličnosti kluba zatrpan je s namjerom da se više nikada ne otkopa.
Na hladni siječanjski dan prije 120 godina, predstavnici 86 nogometnih klubova s njemačkim govornim jezikom unutar i izvan Njemačkog carstva našli su se u restoranu Mariengarten u Leipzigu. Sjedeći za večerom, uslijedili su pregovori nalik kotlovnici, potpomognuti zalihom piva koje je naoko nestajalo u galonima.
Na kraju su se sve prisutne stranke zajedno složile, što je rezultiralo osnivanjem DFB-a (Njemačkog nogometnog saveza). Osnivanje u tom trenutku nije bio mali podvig, bilo je vremena u kojem se činilo da taj savez i tako primitivna igra nemaju šanse da opstanu. Nakon što je u početku bio označen kao "engleska bolest", nogomet je eksponencijalno rastao širom Carstva, posebno među mladima. Širenje ove nove groznice možda je počelo kao nešto postupno, ali ubrzo je postalo jasno da od njenih simptoma nitko nije siguran.
Dolje u Bavarskoj, 11 lokalnih entuzijasta koji pripadaju sportskom klubu Münchner TurnVerein 1879, odlučilo je da žele pobjeći od utjecaja klupskih gimnastičara i imati tim koji će nazvati svojim. Nogometni odjel kluba bio je zainteresiran za ulazak u novoformirani DFB, no brzo mu je uskratio dozvolu upravnog odbora MTV-a. Kao rezultat toga 11 lokalnih dečki rasformirano je pod vodstvom berlinskog fotografa Franza Johna.
S još šest regrutiranih volontera, grupa se uputila u boheminski kvart Schwabing na sastanak u restoranu Gisela. Tamo je povelju kluba osnovalo i pretvorilo u stvarnost 17 potpisnika, od kojih su dvoje bilo Židovi. Jedan od njih bio je rođeni umjetnik iz Dortmunda Benno Elkan, koji će kasnije emigrirati u London i postati poznati kipar. Po narudžbi Westminstera, sagradio je Menoru sa sedam svijećnjaka koja i danas stoji ispred izraelskog parlamenta u Jeruzalemu.
Rođen je Fußball-klub Bayern München, a s njim su stigli i prvi tragovi židovskog identiteta. Nekoliko godina kasnije, zbog financijskih razmatranja i problema s raspoloživosti terena, Bayern će udružiti snage s imućnim Münchner Sport-klubom (MSC). Iako još uvijek zadržavaju svoju neovisnost, trebalo je napraviti određene ustupke kako bi se smirio njihov novi partner.
Crnu boju koja ukrašava setove igrača bilo je potrebno mijenjati te su ih zamijenli današnjim crvenim i bijelim bojama MSC-a. S novim stadionom koji će nazvati domom i razbijanjem lokalnih rivala Wackera 8-1, podrška klubu je naglo rasla. Bayern je polako postao najutjecajnija momčad iz Münchena, ali ostatku Njemačke tek je morao upasti u oči. Bilo je potrebno vodstvo i vizionarstvo kako bi prešli na sljedeću razinu, a poznato lice bi bilo ono koje će to pružiti.
Kurt Landauer, rođen u židovskoj trgovačkoj obitelji 28. srpnja 1884. godine u Planegg-u, uvijek je bio zaintrigiran sportom zvanim nogomet. Ta se strast razvila u duboku čežnju za igranjem, toliko da bi se Landauer u dobi od 17 godina pridružio novoosnovanom Bayernu iz Münchena. Njegova avantura nije dugo trajala, jer će ga pritisak njegovog oca za stabilniju i praktičniju karijeru natjerati da se preseli u Lausanne kako bi se školovao kao bankar.
Nakon godina prakse, Landaueru je dosadio život u financijama. Uzbuđenje koje je pronašao u nogometu bilo je nešto što se mučio da ponovno stvori, ali poslovne vještine koje je stekao kasnije će se pokazati ključnim. Vrativši se nazad u München, držao se oko kluba njegovanjem prijateljstava i upoznavanjem novih kontakata.
Kako su se Bayernovi predsjednički izbori 1913. godine približavali, Landauer je shvatio da je ovo njegova najbolja prilika da utječe na stvarne promjene. Bez oklijevanja je proglasio svoju kandidaturu te na kraju osvojio najviše željeno mjesto. Sada, u dobi od 29 godina, i zadužen za više odgovornosti nego što je ikada zamislio, Landauer je želio implementirati koncepte u sport koji su u najmanju ruku u to vrijeme bili puni presedana.
Baš kad se učinilo da će taj put biti brzo otkriven, metak ispaljen iz pištolja FN Model 1910 ubio je nasljednika Austro-Ugarskog Carstva, čvrsto postavljajući svijet na rub rata.
Ne radeći skoro niti godinu dana, Landauer se sada smjestio na prve crte globalnog sukoba kako bi predstavljao svoju zemlju. Četiri godine krvi, smrti i neizrecivih strahota osakatiti će kolektivnu psihu njegove nacije i imat će dubok utjecaj na sve uključene strane. Preko dva milijuna njemačkih trupa je nestalo kao rezultat Prvog svjetskog rata, ali Landauer je ostao kao jedan od preživjelih.
S obzirom na drugu životnu priliku, vratio se u München još jednom, neumoljiv u želji da vidi svoju viziju onoga što Bayern može postati. Izabran za predsjednika još jednom u proljeće 1919., Landauer je uložio sve napore u postizanje jednog primarnog cilja: stjecanja titule Južne Njemačke.
Unatoč zahtjevima odjela klupskog članstva za izgradnju novog stadiona, Landauer je umjesto toga favorizirao unutarnja ulaganja u tim, posebno u razvoj omladinskog sustava. Tada jedinstvena ideja, predsjednik Bayerna vjerovao je da je njegovanje ideala i strukture kluba nešto čemu bi trebalo naučiti mlade, jer je to bilo neophodno za rast igrača.
Njegova progresivna filozofija donijet će i zasljepljujuću marku nogometa Bayernu. Dok su drugi bili zaokupljeni oponašanjem britkog i bezobraznog stila Engleza, Landauer je bio nadahnut umjetnošću i kvaliteti Mađara, koju su slučajno gurali naprijed najbolji židovski nogometaši u srednjoj Europi. Landauer je također igrao ulogu u razvijanju sporta koji je do tog trenutka dominirao čistim amaterizmom i vjerovao u profesionalizam i ideju da bi nogomet mogao biti cijenjena karijera u kojoj se plaća za njihove podvige.
Ti ideali ne bi imali samo velik učinak na terenu, što je bajern i postigao osvojivši svoje prvo prvenstvo u Južnoj Njemačkoj 1926. godine, već i u odnosu na klupske financije. Fiskalna odgovornost bila je ključna za zadržavanje tima u dubini ekonomske krize koja će razarati zemlju početkom 1930-ih.
Godine 1931. židovski će utjecaj i dalje rasti u klubu, jer je austrougarski Richard "Little" Dombi imenovan trenerom prvog tima. Spreman izazivati ostale njemačke divove tog vremena poput Schalkea i Nürnberga, Bayern se konačno probio i stekao poštovanje cijele nacije upravo pobjedom u njemačkom prvenstvu 1932. godine..
Landauera je oprao osjećaj trijumfa i sreće. Sve njegove nekonvencionalne metode u koje je sumnjao sam vrh kluba, sada su se isplatile. Nažalost, ta će se radost uskoro ugasiti, jer je atmosfera izvan nogometnog azila bila sve samo ne vesela.
Njemačko gospodarstvo bilo je u potpunom kolapsu i vlada koja je imala zadatak popraviti je bila nesposobna da odgovori na krizu. Snagom anakonde očaj je napokon čvrsto uhvatio njemački narod. Uvidjevši to, Nacionalna socijalistička stranka, opskurni desničarski politički pokret rođen u pivnici u Münchenu, izgledao je kao da ispunjava prazninu.
Nakon što su se snage konsolidirale, Adolf Hitler i njegova vlada počeli su oslobađati svu težinu svoje ultranacionalističke političke ideologije gotovo na svim elementima života u Njemačkoj. Niti jedna industrija nije bila sigurna; od medicine i obrazovanja, umjetnosti i glazbe, do možda najmanje od svega, nogometa.
Uspon propagandnog doba vidio je svoju šansu i politiku ulaska u sport povezujući zemlje instrumentima medija. Hitler je shvatio da nogomet može poslužiti kao sjajan primjer njegovog arijskog pogleda na vrhunsku tjelesnu kondiciju, koja je u to vrijeme bila prihvaćena kao prirodna vrlina i put do konačne slave na bojnom polju. Stoga su nacisti puku prisutnost Židova u sportu smatrali infekcijom koju treba oštro ukloniti.
2. prosinca 1933., ministar obrazovanja i kulture, Bernhard Rust, izjavio je da svi Židovi i marksisti sportaši moraju biti očišćeni iz svojih klubova i nacionalnih organizacija. Već tražeći naklonost u novoj političkoj stvarnosti, neki od najistaknutijih klubova u zemlji - pa čak i sam DFB - s entuzijazmom su provodili novu politiku nekoliko tjedana prije Rustove uredbe. Stojeći ispred fašizma i tiranije, nisu se svi klubovi zanimali za nacistički oportunizam.
Bayern München odbio je dobrovoljno protjerati svoje židovske članove. Pristalice kluba, Landauer i Dombi smatrani su očevima njihovog uspjeha, a ne blokade puta koji na neki način usporavaju brzinu napretka. Konačno, Landauer je znao da njihov čin prkošenja nije ništa drugo do privremenog stajališta i da je samo pitanje vremena kada će kapitulirati.
22. ožujka 1933. nacisti su otvorili vrata svog prvog koncentracijskog logora u Njemačkoj. Naravno, postao je poznat pod imenom Dachau, zbog blizine grada iz 9. stoljeća koji se nalazi samo 16 kilometara sjeverozapadno od Münchena. Istog dana Landauer je dao ostavku na mjestu predsjednika protiv volje kluba. Uskoro je ostavku podnio i trener Dombi, napustivši Njemačku otišao je u Španjolsku da vodi Barcelonu. Zlobno okarakteriziran kao 'Judenklub', Bayern München je morao biti izopćen sve dok sav židovski utjecaj nije likvidiran.
U međuvremenu, Landauer je postao šef ureda s izdavačem Knorr & Hirth, ali ubrzo je bio prisiljen da ih napusti. Konačno se zaposlio u židovskoj tvrtci za rublje Rosa Klauber. Unatoč kolosalnoj odsutnosti, njegov nasljednik i bliski saveznik, Siegfried Hermann, radio bi u njegovo ime. Iza kulisa, klupske stvari i dalje je vodio Landauer dok je Bayern ojačao njihov otpor imenovanjem anti-nacista.
Ostala suptilna djela prkosa nastavit će se, poput krilnog igrača Willyja Simetsreitera, koji je ostvario poantu da se slika s Jesseom Owensom, afroameričkim sportašem koji je razljutio Hitlera osvojivši četiri zlatne medalje na Olimpijadi u Berlinu. Tu je bio i stoper Sigmund Haringer, koji je izbjegao zatvor zbog kidanja nacističke zastave u dječjem kazalištu i Bayernov kapetan Conny Heidkamp i njegova supruga koji su sakrili sve klupske trofeje kad su se drugi odrekli svojih dragocjenosti u svrhu neprocjenjivog metala za ratni napor. Samu naredbu je donio Hermann Göring. Na kraju, tek se trebalo shvatiti kakvu igru igraju Hitlerova vlada i cijela zemlja, ali u dva hladna dana 1938. godine počele je biti kristalno jasno za cijeli svijet.
Dok je glavnim i sporednim ulicama njemačkih gradova posvuda prolazio jezivi mir, čizme koje su udarale ulicama počele su dopirati do krešenda. SS-ovci ukrašeni svastikom i njemačkim lugerom namjerno izlaze iz svojih kuća. SS je krenuo u ostvarivanje svojih ciljeva. U pratnji horde mafijaša s željom osvete koja je curila iz njihovih pora, kamenje će biti bačeno, a baklje će se zapaliti.
Uslijedila je orgija uništenja, koja je završila rušenjem oko 200 sinagoga, mnogih židovskih groblja, više od 7.000 židovskih dućana i 29 robnih kuća. Kad su prve zrake hladnog i blijedog studenoga sunca prodirale kroz teške tamne oblake, velik dio onoga što je nekada označavala samo Davidova zvijezda sada nije bilo ništa drugo nego hrpa kamenja, razbijeno staklo i razbijena drvena građa.
Tijekom kaotičnih dva dana u kojima se dogodio događaj poznatiji pod imenom Kristalna noć, najmanje 91 osoba izgubila je život, 33.000 židovskih muškaraca je uhićeno i zatvoreno u koncentracione logore. Zaokružen i registriran u Dachauu kao zarobljenik broj 20009, Kurt Landauer sada se suočio s gotovo sigurnom smrću, ali žrtva koju je učinio prije 24 godine postala je njegova milost i spas. Zbog odlikovane vojne službe u Prvom svjetskom ratu, Landauer je dobio slobodu iz Dachaua nakon 33 dana. Za ostale članove njegove obitelji nije bilo spasa. Trojica njegove braće bit će ubijena u koncentracijskim logorima, dok je jedna sestra Gabriele deportirana i više nikada neće čuti za nju.
Ostavljen bez izbora nego da napusti svoju domovinu, Landauer je uz pomoć dobro pozicioniranih kontakata emigrirao u Švicarsku. Pet godina kasnije i sada potpuno očišćen od Židova, Bayern je otputovao u Zürich gdje će igrati prijateljski protiv švicarskog kluba. Znajući da je njihov bivši predsjednik tamo živio, Gestapo je izričito zabranio bilo kojem članu tima da se sastaje s Landauerom, ali s obzirom na to da su Švicarci nisu bili pod njemačkom okupacijjom, nisu mu mogli zabraniti prisustvovanje utakmici.
 |
| "Mi pripadamo jedno drugome, mene i Bayern iz Münchena, nemoguće nas je razdvojiti." |
U jednom od najhrabrijih činova otvorenog bunta nogometnog kluba prema Reichu, igrači Bayerna iz Münchena uočili su ga na tribinama i poredali se prema njemu. Odjednom su svi počeli pljeskati, puštajući pohvale čovjeku koji ih je jednom iz anonimnosti prenio na prvake Njemačke. Na mali način, to mu je možda upravo spasilo život. Unatoč tome što zna da više nikada neće vidjeti svoje rodno mjesto, u tom je trenutku bio cijenjen, voljen i što je najvažnije, živ. Bilo je to gorivo koje ga je potaknulo da nastavi, i na kraju, dovelo do njegovog nekad nemogućeg povratka.
Dvije godine nakon rata, Landauer je učinio upravo to. Po povratku u München, odmah je po treći put imenovan predsjednikom Bayerna, postajući najdugovječnijim predsjednikom u povijesti kluba. Ni nakon povratka, Landauer nije imao interesa raspravljati o onome što se dogodilo u prošlosti. Umjesto toga, inzistirao je na tome da se nogomet ponovo uspostavi, što se pokazalo kao neophodno da se Njemačka ponovo poštuje kao civilizirana zemlja. Uspjeh na terenu povećao je i ekonomsko samopouzdanje, vraćajući ljude iz svih slojeva života na stadione kako bi liječili stare rane.
Na kraju će napustiti svoju funkciju 1951. godine. Bez njegovog vodstva, klub kojeg je nazivao svojim domom gotovo dva desetljeća prije i nakon Drugog svjetskog rata, brzo se našao u spiralnoj jami duga prije nego što je ispao u drugu ligu. Na kraju se Bayern oporavio postajući ne samo njemački, već i jedan od najuspješnijih klubova na kontinentu. Međutim, sav taj prosperitet na terenu omogućio je da se lakše zaboravi i prikrije prošlost.
U svim godinama koje su uslijedile, kao i mnoge druge njemačke institucije, Bayern je odlučio nacističko razdoblje pokopati u službenim knjigama. Kad su se u mjesečnom izdanju kluba spominjale sudbine židovskih članova, pojmovi „Židov“ i „Židovka“ pomno su izostavljeni. Umjesto toga, klasificirani su kao "ne arijevski". Čelnici klubova često bi odbacivali pitanja eufemističkim frazama poput "politička događanja između 1933. i 1945.", dok su drugi priznali moguće "negativne reakcije" ako bi javno govorili o svojim židovskim korijenima.
Međutim, na prijelazu stoljeća, sve je više novinara i pristaša postalo znatiželjno oko ovog vremenskog razdoblja. Sramotu i poricanje sada je potisnuo osjećaj radoznalosti i obveze. Jedan od vodećih glasova iza takvog otkrića bila je Bayernova ultra-navijačka skupina Schickeria. U Landaueru su vidjeli ogledalo sebe - čovjeka koji nikada nije izgubio ljubav prema svom timu usprkos tome što je gotovo izgubio sve drugo. Njihova i klupska legenda Karl-Heinza Rummeniggea inzistirao je da odaju počast „ocu modernog Bayerna“ te su ostavili njihovu hijerarhiju i mnoge druge klubove bez izbora nego da postanu introspektivni, naporno i iskreno tražeći svoje napuštene heroje i povijest.
Landauerova smrt 1961. godine, u dobi od 77 godina, na kraju ga je oslobodila priznanja koje je tako očajno zaslužio, ali proteklog desetljeća je bavarski klub poduzeo odgovarajuće korake da ispravi svoje mane. 2009. godine klub je organizirao spomen povodom obilježavanja 125. godišnjice Landauerovog rođenja. Bayern je također pokrivao polovicu troškova koji su omogućili židovskom amaterskom klubu TSV Maccabi München da izgradi teren koji će nositi njegovo ime 2010. godine.
Put koji vodi do Bayernovog modernog nogometnog hrama sada je nazvan i po njemu, dok je tijekom svake utakmice Die Roten igrao pred skučenim tribinama izgrađenim nad muzejem koji odaje počast Bayernovoj židovskoj prošlosti. Možete vidjeti i navijače obučene u šalove, majice ili kako dižu velike plakate koji nose vizije i ime njihovog, sada okrunjenog počasnog predsjednika.
S trenutnim stanjem u svijetu koji polako počinje nalikovati prošlosti, održavanje sjećanja Kurta Landauera u životu nije samo zasluženo, već i bitno. Potraga za smislom u tuđoj patnji nikada nije bila laka ili ugodna, ali ako se lekcije mogu naučiti iz nečijeg otpora i otpornosti, čak i ako se otkriju kroz obične priče o nogometu, svi ćemo se bolje pripremiti da ne ponovimo pogreške prijašnjih generacija.
Primjedbe
Objavi komentar