S tolikim novcem u današnjem nogometu, čini se neshvatljivim da će se razdoblje Real Madrida Galácticosa ikad ponoviti. Danas je prisustvo Manchester Cityja, Paris Saint-Germaina i drugih financijsko jakih klubova znači da je puno teže bivšim europskim prvacima da prikupe najbolje svjetske igrače kao što su to radili prije 15 godina.
Prije gotovo dva desetljeća Real je u svom timu imao Davida Beckhama, Luísa Figa, Ronalda, Roberta Carlosa i Zinedinea Zidanea. Dosta je nevjerojatan popis imena, iako je presudno nedostajalo jedno ime. Florentino Pérez prešao je preko njega za marketinško isplativijeg Beckhama, no, nakon što je potpisao za Barcelonu, nastavio bi pomjerati nogomet u Španjolskoj i Kataloniji.
Doista, oživljavanje Barcelone sredinom 2000-ih ima više od samog genija Ronaldinha. Edgar Davids došao je na šestomjesečnu posudbu upravo pri pokretanju čarolije Franka Rijkaarda. Nizozemac se tada više oslanjao na mlade, a Andrés Iniesta i Lionel Messi zvijezde pri dolasku koje je ostavio Pepu Guardioli da ih povede u nebeske visine nogometa.
Uspoređujući Messija s Ronaldinhom, u današnjim terminima, nema dovoljno argumenta tko je bio veći igrač. Međutim, definirati u uspoređivati tko je bio bolji od njih dvojice kada su uzme razdoblje u kojem su obojica bili na vrhuncu (Messi još uvijek je) je izuzetno težak zadatak. Nazovite to dječjim romantizmom, ali iskreno vjerujem da je Ronaldinho bio vještiji. Za opravdanje pogledajte njegov performans u drugom El Clásicu iz 2005. godine.
Tada je došao trenutak utakmice. U strahu od genija kojeg su promatrali, veliki navijači Santiago Bernabéua ustali su kako bi aplaudirali onome što su upravo vidjeli. Cinično, ali možda uistinu bi se moglo reći da je to učinjeno uglavnom u sarkastičnom bijesu na ponižavajući nastup njihovog tima, kojem je trebalo 75. minuta da uputi prvi udarac u okvir gola.
Bez obzira na to, romantično je vjerovati da je u toj gesti barem postojala zahvalnost. Takve su, naime, česte pritužbe Cristiana Ronalda zbog nedostatka podrške Madridista, jer je ne shvatljivo da se ovo događa za igrača Barcelone. Nakon što se samo jednom prije dogodilo na Bernabéu za Diega Maradonu, to je dokaz koliko je Brazilac bio nevjerojatan.
Tjedan dana kasnije, zasluženo je dobio prvi i jedini Ballon d'Or. Vjerojatno mu je takva izvedba pomogla da osigura ovu prestižnu nagradu, mada je to vjerojatno već unaprijed odlučeno. Kao da je želio dokazati da ovo nije slučajno, Ronaldinho je nekoliko tjedana kasnije zadržao nagradu FIFA World Player of the Year. Primivši obje ove nagrade, posvetio ih je svojim suigračima.
Što se tiče ove momčadi, Barca je tu sezonu završila tamo gdje je i započela, naime kao najbolja momčad u LaLigi. Na kraju, Galácticosi su zaostali 12 bodova, još jednom ne uspijevajući držati korak s Kataloncima i njihovim brazilskim genijem. Barcelona je također bila okrunjena titulom prvaka Europe, jer je Juliano Belletti kasnije protiv Arsenala postao heroj postigavši pobjedonosni pogodak.
Ronaldinho je te svibanjske noći u Parizu podigao slavni trofej, sa svojim statusom čvrsto osiguranim kao najbolji igrač na planeti. Tom prilikom nije izravno doprinio niti jednom golu, ali to nije bilo važno jer ga je njegov nastup prošlog studenog već uveo u nogometnu povijest koja će se prepričavati generacijama. Možda nije imao posvećenost ili dugovječnost Messija ili Ronalda, ali kao što je dokazala noć 19. studenog 2005., Ronaldinho je više nego dostojan da ga se spominje u istoj rečenici.
Prije gotovo dva desetljeća Real je u svom timu imao Davida Beckhama, Luísa Figa, Ronalda, Roberta Carlosa i Zinedinea Zidanea. Dosta je nevjerojatan popis imena, iako je presudno nedostajalo jedno ime. Florentino Pérez prešao je preko njega za marketinško isplativijeg Beckhama, no, nakon što je potpisao za Barcelonu, nastavio bi pomjerati nogomet u Španjolskoj i Kataloniji.
Doista, oživljavanje Barcelone sredinom 2000-ih ima više od samog genija Ronaldinha. Edgar Davids došao je na šestomjesečnu posudbu upravo pri pokretanju čarolije Franka Rijkaarda. Nizozemac se tada više oslanjao na mlade, a Andrés Iniesta i Lionel Messi zvijezde pri dolasku koje je ostavio Pepu Guardioli da ih povede u nebeske visine nogometa.
Uspoređujući Messija s Ronaldinhom, u današnjim terminima, nema dovoljno argumenta tko je bio veći igrač. Međutim, definirati u uspoređivati tko je bio bolji od njih dvojice kada su uzme razdoblje u kojem su obojica bili na vrhuncu (Messi još uvijek je) je izuzetno težak zadatak. Nazovite to dječjim romantizmom, ali iskreno vjerujem da je Ronaldinho bio vještiji. Za opravdanje pogledajte njegov performans u drugom El Clásicu iz 2005. godine.
Adrenalin prije ovog meča nije se razlikovala od bilo koje druge koja okružuje prvenstveni derbi španjolske. Dva velikana započela su sezonu u finoj formi - prvaci Barça na drugoj poziciji, a Real samo bod zaostatka. Obje strane su se hvalile s mnoštvom zvijezda, s tim gore spomenutim madridskim ikonama pridruženi su im Carles Puyol, Deco i Samuel Etooo u Barceloni.
Ronaldinho je predvidio koliko će biti važan u toj utakmici, stvorivši prvu dobru priliku. Dobiši loptu se s lijeve strane na sredini terena, pomaknuo je svoje tijelo kako bi napravio prostor, prije nego što je pogodio Eto'oa s prelijepim dodavanjem. Kamerunac nije uspio postići pogodak, prebacio je loptu preko gola.
Nekoliko minuta kasnije, Eto'o nije ponovio istu pogrešku, postigavši pogodak na asistenciju Messija. Nemilosrdno je ukrao loptu mladom Argetincu, okrenuo se za 180 stupnjeva prije nego što je loptu pomaknuo prema naprijed te lijevom nogom i poslao loptu u desni kut mreže. Da to učinite među grupom četvorice igrača Real Madrida, a zatim postižete pogodak pored jednog od najboljih golmana moderne ere Iker Casillasa, može se samo apludirati.
Eto'o je, u svom slavlju, otrčao do kamere odakle je sjedio Florentino Pérez i promatrao kako se njegovo carstvo raspada. Tada je Eto'o pokazao Barcin logo na svojoj majici, samo da potvrdi za koga sada igra. Naravno, zvižduci su se orili stadionom. Do tog trenutka pokušaji Eto'oa da se osveti onima koji su ga ranije otpustili, zajedno s Messijevim talentom, pomalo su zasjenili Ronaldinha. U drugom poluvremenu, međutim, broj 10 bilo je totalno drugi čovjek.
Oko sat vremena, na istoj lijevoj strani koju je zauzeo veći dio utakmice, Ronaldinho je primio loptu od Deco-a. Gurajući loptu preko pola terena, pobijedio je Sergija Ramosa, ostavivši ga na podu dok je ubrzavao prema golu. Iván Helguera je pokušao pokriti rupu u obrani, međutim to je još više ostavilo prostora geniju koji je uputio udarac u desnu stranu Casillasa koji se nije niti pomaknuo.
Kažu da je kvaliteta igrača jedna konstantna i tako se pokazalo nekoliko minuta kasnije. Júlio Baptista je izgubio loptu od Xavija koji je tada pronašao Deco-a. Portugalac je preskočio Pablo Garcíu u središnjem krugu na sredini terena, opet, nahranio loptom Ronaldinha. Još je jedanput bijesno ubrzao, ostavši Ramosa iza sebe i nisko uputio loptu pored nemoćnog Casillasa. Veliki Casillas je samo vrtio glavom u nevjerici.
Ronaldinho je predvidio koliko će biti važan u toj utakmici, stvorivši prvu dobru priliku. Dobiši loptu se s lijeve strane na sredini terena, pomaknuo je svoje tijelo kako bi napravio prostor, prije nego što je pogodio Eto'oa s prelijepim dodavanjem. Kamerunac nije uspio postići pogodak, prebacio je loptu preko gola.
Nekoliko minuta kasnije, Eto'o nije ponovio istu pogrešku, postigavši pogodak na asistenciju Messija. Nemilosrdno je ukrao loptu mladom Argetincu, okrenuo se za 180 stupnjeva prije nego što je loptu pomaknuo prema naprijed te lijevom nogom i poslao loptu u desni kut mreže. Da to učinite među grupom četvorice igrača Real Madrida, a zatim postižete pogodak pored jednog od najboljih golmana moderne ere Iker Casillasa, može se samo apludirati.
Eto'o je, u svom slavlju, otrčao do kamere odakle je sjedio Florentino Pérez i promatrao kako se njegovo carstvo raspada. Tada je Eto'o pokazao Barcin logo na svojoj majici, samo da potvrdi za koga sada igra. Naravno, zvižduci su se orili stadionom. Do tog trenutka pokušaji Eto'oa da se osveti onima koji su ga ranije otpustili, zajedno s Messijevim talentom, pomalo su zasjenili Ronaldinha. U drugom poluvremenu, međutim, broj 10 bilo je totalno drugi čovjek.
Oko sat vremena, na istoj lijevoj strani koju je zauzeo veći dio utakmice, Ronaldinho je primio loptu od Deco-a. Gurajući loptu preko pola terena, pobijedio je Sergija Ramosa, ostavivši ga na podu dok je ubrzavao prema golu. Iván Helguera je pokušao pokriti rupu u obrani, međutim to je još više ostavilo prostora geniju koji je uputio udarac u desnu stranu Casillasa koji se nije niti pomaknuo.
Kažu da je kvaliteta igrača jedna konstantna i tako se pokazalo nekoliko minuta kasnije. Júlio Baptista je izgubio loptu od Xavija koji je tada pronašao Deco-a. Portugalac je preskočio Pablo Garcíu u središnjem krugu na sredini terena, opet, nahranio loptom Ronaldinha. Još je jedanput bijesno ubrzao, ostavši Ramosa iza sebe i nisko uputio loptu pored nemoćnog Casillasa. Veliki Casillas je samo vrtio glavom u nevjerici.
Tada je došao trenutak utakmice. U strahu od genija kojeg su promatrali, veliki navijači Santiago Bernabéua ustali su kako bi aplaudirali onome što su upravo vidjeli. Cinično, ali možda uistinu bi se moglo reći da je to učinjeno uglavnom u sarkastičnom bijesu na ponižavajući nastup njihovog tima, kojem je trebalo 75. minuta da uputi prvi udarac u okvir gola.
Bez obzira na to, romantično je vjerovati da je u toj gesti barem postojala zahvalnost. Takve su, naime, česte pritužbe Cristiana Ronalda zbog nedostatka podrške Madridista, jer je ne shvatljivo da se ovo događa za igrača Barcelone. Nakon što se samo jednom prije dogodilo na Bernabéu za Diega Maradonu, to je dokaz koliko je Brazilac bio nevjerojatan.
Tjedan dana kasnije, zasluženo je dobio prvi i jedini Ballon d'Or. Vjerojatno mu je takva izvedba pomogla da osigura ovu prestižnu nagradu, mada je to vjerojatno već unaprijed odlučeno. Kao da je želio dokazati da ovo nije slučajno, Ronaldinho je nekoliko tjedana kasnije zadržao nagradu FIFA World Player of the Year. Primivši obje ove nagrade, posvetio ih je svojim suigračima.
Što se tiče ove momčadi, Barca je tu sezonu završila tamo gdje je i započela, naime kao najbolja momčad u LaLigi. Na kraju, Galácticosi su zaostali 12 bodova, još jednom ne uspijevajući držati korak s Kataloncima i njihovim brazilskim genijem. Barcelona je također bila okrunjena titulom prvaka Europe, jer je Juliano Belletti kasnije protiv Arsenala postao heroj postigavši pobjedonosni pogodak.
Ronaldinho je te svibanjske noći u Parizu podigao slavni trofej, sa svojim statusom čvrsto osiguranim kao najbolji igrač na planeti. Tom prilikom nije izravno doprinio niti jednom golu, ali to nije bilo važno jer ga je njegov nastup prošlog studenog već uveo u nogometnu povijest koja će se prepričavati generacijama. Možda nije imao posvećenost ili dugovječnost Messija ili Ronalda, ali kao što je dokazala noć 19. studenog 2005., Ronaldinho je više nego dostojan da ga se spominje u istoj rečenici.
Primjedbe
Objavi komentar