Na dan kad su bombe pale na Guernicu, baskijska nogometna reprezentacija nije bila u Baskiji. Momčad je bila u Francuskoj, gdje su upravo igrali utakmicu. Onog dana kada su frankovske trupe zauzele Bilbao, baskijska nogometna reprezentacija nije bila u Baskiji. Igrači su bili u Sovjetskom Savezu, gdje su samo igrali utakmicu. Na dan kad se završio španjolski građanski rat, baskijska nogometna reprezentacija nije bila u Baskiji. Igrači su bili u Meksiku, gdje su upravo igrali utakmicu.
Tijekom čitavog drugog dijela španjolskog građanskog rata, koji se odvijao od 1936. do 1939., najbolji igrači iz Baskije putovali su svijetom igrati nogomet. Bili su to mnogi ponajbolji igrači cijele Španjolske jer je njihov tim, Athletic BIlbao, osvojio titulu LaLige 1935/36.
Poslale su ih baskijske vlasti. Lehendakari, ime za čelnika španjolske vlade autonomne regije, bio je José Antonio Aguirre i, kao bivši igrač Athletica, stvarno je shvaćao snagu nogometa. Dok će neki tvrditi da za vrijeme rata nije bilo mjesta za nešto tako trivijalno, on je mislio upravo suprotno. U ratnim vremenima su ljudi trebali imati nešto što će im maknuti misli od rata, i što je još važnije, bilo je u ratnim vremenima potreba za ogromnim prihodima koje je nogomet mogao privući svojim utakmicama. Tako je organiziran niz utakmica između Baskija i Baskija, prije nego je Aguirre poslao najboljih jedanaest za obilazak svijeta.
Prema mišljenju nogometnog povjesničara Carlosa Aiestarana, postojala su dva razloga za ovu inicijativu. "To je pomoglo u podizanju svijesti o privremenoj vladi Baskije u okviru druge Republike i njenom položaju u građanskom ratu, a ekonomski je pomoglo u prikupljanju sredstava koja su bila namijenjena skupinama evakuirane baskijske djece", izjavio je Aiestaran. "Ova nogometna ekspedicija bila je dio svojevrsne baskijske sportske ambasade."
Prvo su odigrali nekoliko utakmica u Francuskoj susrećući se s prvakom Racing Paris. Posjetili su i Čehoslovačku, Poljsku i Sovjetski Savez, gdje su ih kao heroje dočekali zbog lijevog španjolskog republikanskog pokreta s kojim su bili povezani. Predstojeće utakmice igrale su se u sadašnjoj Bjelorusiji, Ukrajini i Gruziji, prije nego što su ponovno krenule prema zapadu i turneju zaokružile igrama u Finskoj, Norveškoj i Danskoj.
Sve je to bilo u ljetnim mjesecima 1937., a baskijska momčad je dobro igrala. Zapravo jako dobro. Igrali su jako dobro protiv Racing Paris, pobijedili jednom od tih nekoliko susreta, a izgubili samo tek kada su igrali u Čehoslovačkoj, kući tadašnjih drugoplasiranih s Svjetskog Prvenstva. Danska je čak pretrpjela i poraz od 11-1. Osim toga, izgubili su samo jednu utakmicu od svih susreta u Sovjetskom Savezu - 6-2 u utakmici protiv Spartaka u Moskvi, za koju se vjeruje da je sudac bio kupljen i gdje je Spartak doveo nekoliko drugih moskovskih vrhunskih zvijezda da im se pridruže u toj prijateljskoj utakmici. Baskijci su u jednom trenutku napustili teren u znak protesta, prije nego što su se na kraju vratili i prihvatili svoju sudbinu i sam rezultat.
Odluka donesena 10. listopada 1937. na večeri u Francuskoj omogućila je ovojoj regionalnoj momčadi da se dodatno testira. Odlučili su se za prelazak Atlantika brodom i na obilazak Meksiko, Kubu, Argentinu i Čile. Problemi s FIFA-om otežali su organiziranje utakmica tijekom ove turneje, budući da je upravljačko tijelo svjetskog nogometa stajalo u opoziciji zbog političkih pritisaka, ali meksički FA se dogovorio da se baskijska reprezentacija natječe u vrhunskoj amaterskoj meksičkoj ligi – za sezonu 1938/39 pod imenom CD Euskadi (Euskadi je baskijska riječ za Baskijsku državu).
I tako su se, nakon svoje turneje po Južnoj Americi, CD Euskadi vratili u Meksiko i krenuli igrati prvenstvo, u kojem je sudjelovao u saveznoj ligi Liga Mayor del Distrito Federal., Ligi za klubove iz Mexico Cityja. Bila je to liga sa sedam ekipa, a ostalih šest sudionika bili su Asturija, Atlante, Marte, Club América, Necaxa i Club España. Kao što imena sugeriraju, Asturias i Club España također su bili povezani sa Španjolskom, jer su ih upravo imigranti osnovali, čak i ako nisu bili potpuno strani klub na isti način kao što je to bio CD Euskadi. U međuvremenu, klub América zaista je bio klub América, klub koji je i danas najuspješniji u zemlji.
CD Euskadi je već igrao protiv nekoliko tih momčadi tijekom prvog posjeta Meksiku, dok je nekoliko članova momčadi igralo protiv baskijskog kluba 1935. godine kada su posjetili Athletic. Tako je postojao veći osjećaj poznanstva, više nego što se moglo očekivati i bilo je lagano dozvoliti da nova momčad bude prebačena u novu ligu.
Također, imali su i lokalnu podršku od uzbuđenih navijača, koji su bili zaintrigirani i impresionirani ovim gostujućim igračima, od kojih su neki bili superzvijezde dana, poput Luis Regueiro, Ángel Zubieta i Isidro Lángara. Bio je jedan poseban trenutak kada su Lángara nogometne mase dočekale na željezničkoj stanici dok je CD Euskadi stigao na prvenstvenu utakmicu. "Čim je izišao iz vlaka, entuzijazam je eksplodirao. Podigli su ga i tako odnijeli kao da su to bila vrata željezničke stanice", napisao je Antonio Andere u La Afición. "Ne mislim da je Meksiko ikad uputio tako srdačnu dobrodošlicu gostujućem sportašu."
Lángara je bio izvanredan i njegov hat-trick u pobjedi 3: 2 nad Américom u uvodnom kolu sezone 1938/39. CD Euskadi je poslao poruku da bi ga trebali shvatiti ozbiljno kao jednoga od kandidata za osvajanje titule. Redovno su bili blizu vrha ljestvice i u svom zadnjem susretu imali su priliku osvojiti naslov, samo da bi na kraju to prokockali. Redovito su putovali između ligaških utakmica kako bi igrali prijateljske utakmice širom zemlje, njihova momčad je bila iscrpljena i puna ozljeđenih igrača te su na kraju razbijeni 7-2 od Club España, otvorivši vrata Asturiji da uzme sve počasti i postane de facto Meksički prvak.
Uskoro će se CD Euskadi približavati kraju. Španjolski građanski rat završio se 1. travnja 1939. godine, u posljednjim tjednima meksičke sezone, a Španjolska pod kontrolom Franca nije bila baš država u kojoj se mnogi igrači mogli vratiti u Španjolsku. Neki su prešli i nastavili karijeru u Argentini gotovo čim je odigrana posljednja ligaška utakmica, dok su drugi potražili nove klubove u Meksiku dok se tim spremao za kompletno raspuštanje.
No bila je tu još jedna utakmica za odigrati, oproštajna utakmica za baskijsku momčad. 18. lipnja 1939. u svojoj zadnjoj utakmici protiv Atlético Corrales iz Paragvaja. Bilo je svakako uzbudljiva utakmica, obje ekipe su izašle na teren, odigravši 4-4 u utakmici kojoj je lokalni tisak opisao kao nasilnoj utakmici koja je završila tučom na terenu. Povratak u Baskiju, vlada regije službeno je završila svoju misiju, raspustila je tim i poslala je 10.000 pezeta (oko 60 eura) svakom igraču kako bi im pomoglo da započnu svoj novi život.
Njihova ostavština živi u Meksiku, a pisci iz tog vremena vjeruju da je prisustvo baskijske momčadi u meksičkoj ligi i nastavak određenih igrača u drugim klubovima katalizator ljubavi i poštovanja nogometa u zemlji. Kao što su Jesús Galindo Zarate i Gustavo Abel Hernández Enríquez zapisali u Historia General del Fútbol Mexicano: "Prisutnost tih španjolskih igrača je ono što je stvarno pokrenulo proces profesionalizacije nogometa u Meksiku." Rat je te igrače poslao daleko od njihove rodne zemlje, ali nogomet im je omogućio da zasade sjeme u drugoj zemlji.
Tijekom čitavog drugog dijela španjolskog građanskog rata, koji se odvijao od 1936. do 1939., najbolji igrači iz Baskije putovali su svijetom igrati nogomet. Bili su to mnogi ponajbolji igrači cijele Španjolske jer je njihov tim, Athletic BIlbao, osvojio titulu LaLige 1935/36.
Poslale su ih baskijske vlasti. Lehendakari, ime za čelnika španjolske vlade autonomne regije, bio je José Antonio Aguirre i, kao bivši igrač Athletica, stvarno je shvaćao snagu nogometa. Dok će neki tvrditi da za vrijeme rata nije bilo mjesta za nešto tako trivijalno, on je mislio upravo suprotno. U ratnim vremenima su ljudi trebali imati nešto što će im maknuti misli od rata, i što je još važnije, bilo je u ratnim vremenima potreba za ogromnim prihodima koje je nogomet mogao privući svojim utakmicama. Tako je organiziran niz utakmica između Baskija i Baskija, prije nego je Aguirre poslao najboljih jedanaest za obilazak svijeta.
Prema mišljenju nogometnog povjesničara Carlosa Aiestarana, postojala su dva razloga za ovu inicijativu. "To je pomoglo u podizanju svijesti o privremenoj vladi Baskije u okviru druge Republike i njenom položaju u građanskom ratu, a ekonomski je pomoglo u prikupljanju sredstava koja su bila namijenjena skupinama evakuirane baskijske djece", izjavio je Aiestaran. "Ova nogometna ekspedicija bila je dio svojevrsne baskijske sportske ambasade."
Prvo su odigrali nekoliko utakmica u Francuskoj susrećući se s prvakom Racing Paris. Posjetili su i Čehoslovačku, Poljsku i Sovjetski Savez, gdje su ih kao heroje dočekali zbog lijevog španjolskog republikanskog pokreta s kojim su bili povezani. Predstojeće utakmice igrale su se u sadašnjoj Bjelorusiji, Ukrajini i Gruziji, prije nego što su ponovno krenule prema zapadu i turneju zaokružile igrama u Finskoj, Norveškoj i Danskoj.
Sve je to bilo u ljetnim mjesecima 1937., a baskijska momčad je dobro igrala. Zapravo jako dobro. Igrali su jako dobro protiv Racing Paris, pobijedili jednom od tih nekoliko susreta, a izgubili samo tek kada su igrali u Čehoslovačkoj, kući tadašnjih drugoplasiranih s Svjetskog Prvenstva. Danska je čak pretrpjela i poraz od 11-1. Osim toga, izgubili su samo jednu utakmicu od svih susreta u Sovjetskom Savezu - 6-2 u utakmici protiv Spartaka u Moskvi, za koju se vjeruje da je sudac bio kupljen i gdje je Spartak doveo nekoliko drugih moskovskih vrhunskih zvijezda da im se pridruže u toj prijateljskoj utakmici. Baskijci su u jednom trenutku napustili teren u znak protesta, prije nego što su se na kraju vratili i prihvatili svoju sudbinu i sam rezultat.
Odluka donesena 10. listopada 1937. na večeri u Francuskoj omogućila je ovojoj regionalnoj momčadi da se dodatno testira. Odlučili su se za prelazak Atlantika brodom i na obilazak Meksiko, Kubu, Argentinu i Čile. Problemi s FIFA-om otežali su organiziranje utakmica tijekom ove turneje, budući da je upravljačko tijelo svjetskog nogometa stajalo u opoziciji zbog političkih pritisaka, ali meksički FA se dogovorio da se baskijska reprezentacija natječe u vrhunskoj amaterskoj meksičkoj ligi – za sezonu 1938/39 pod imenom CD Euskadi (Euskadi je baskijska riječ za Baskijsku državu).
I tako su se, nakon svoje turneje po Južnoj Americi, CD Euskadi vratili u Meksiko i krenuli igrati prvenstvo, u kojem je sudjelovao u saveznoj ligi Liga Mayor del Distrito Federal., Ligi za klubove iz Mexico Cityja. Bila je to liga sa sedam ekipa, a ostalih šest sudionika bili su Asturija, Atlante, Marte, Club América, Necaxa i Club España. Kao što imena sugeriraju, Asturias i Club España također su bili povezani sa Španjolskom, jer su ih upravo imigranti osnovali, čak i ako nisu bili potpuno strani klub na isti način kao što je to bio CD Euskadi. U međuvremenu, klub América zaista je bio klub América, klub koji je i danas najuspješniji u zemlji.
CD Euskadi je već igrao protiv nekoliko tih momčadi tijekom prvog posjeta Meksiku, dok je nekoliko članova momčadi igralo protiv baskijskog kluba 1935. godine kada su posjetili Athletic. Tako je postojao veći osjećaj poznanstva, više nego što se moglo očekivati i bilo je lagano dozvoliti da nova momčad bude prebačena u novu ligu.
Također, imali su i lokalnu podršku od uzbuđenih navijača, koji su bili zaintrigirani i impresionirani ovim gostujućim igračima, od kojih su neki bili superzvijezde dana, poput Luis Regueiro, Ángel Zubieta i Isidro Lángara. Bio je jedan poseban trenutak kada su Lángara nogometne mase dočekale na željezničkoj stanici dok je CD Euskadi stigao na prvenstvenu utakmicu. "Čim je izišao iz vlaka, entuzijazam je eksplodirao. Podigli su ga i tako odnijeli kao da su to bila vrata željezničke stanice", napisao je Antonio Andere u La Afición. "Ne mislim da je Meksiko ikad uputio tako srdačnu dobrodošlicu gostujućem sportašu."
Lángara je bio izvanredan i njegov hat-trick u pobjedi 3: 2 nad Américom u uvodnom kolu sezone 1938/39. CD Euskadi je poslao poruku da bi ga trebali shvatiti ozbiljno kao jednoga od kandidata za osvajanje titule. Redovno su bili blizu vrha ljestvice i u svom zadnjem susretu imali su priliku osvojiti naslov, samo da bi na kraju to prokockali. Redovito su putovali između ligaških utakmica kako bi igrali prijateljske utakmice širom zemlje, njihova momčad je bila iscrpljena i puna ozljeđenih igrača te su na kraju razbijeni 7-2 od Club España, otvorivši vrata Asturiji da uzme sve počasti i postane de facto Meksički prvak.
Uskoro će se CD Euskadi približavati kraju. Španjolski građanski rat završio se 1. travnja 1939. godine, u posljednjim tjednima meksičke sezone, a Španjolska pod kontrolom Franca nije bila baš država u kojoj se mnogi igrači mogli vratiti u Španjolsku. Neki su prešli i nastavili karijeru u Argentini gotovo čim je odigrana posljednja ligaška utakmica, dok su drugi potražili nove klubove u Meksiku dok se tim spremao za kompletno raspuštanje.
No bila je tu još jedna utakmica za odigrati, oproštajna utakmica za baskijsku momčad. 18. lipnja 1939. u svojoj zadnjoj utakmici protiv Atlético Corrales iz Paragvaja. Bilo je svakako uzbudljiva utakmica, obje ekipe su izašle na teren, odigravši 4-4 u utakmici kojoj je lokalni tisak opisao kao nasilnoj utakmici koja je završila tučom na terenu. Povratak u Baskiju, vlada regije službeno je završila svoju misiju, raspustila je tim i poslala je 10.000 pezeta (oko 60 eura) svakom igraču kako bi im pomoglo da započnu svoj novi život.
Njihova ostavština živi u Meksiku, a pisci iz tog vremena vjeruju da je prisustvo baskijske momčadi u meksičkoj ligi i nastavak određenih igrača u drugim klubovima katalizator ljubavi i poštovanja nogometa u zemlji. Kao što su Jesús Galindo Zarate i Gustavo Abel Hernández Enríquez zapisali u Historia General del Fútbol Mexicano: "Prisutnost tih španjolskih igrača je ono što je stvarno pokrenulo proces profesionalizacije nogometa u Meksiku." Rat je te igrače poslao daleko od njihove rodne zemlje, ali nogomet im je omogućio da zasade sjeme u drugoj zemlji.
Primjedbe
Objavi komentar