Dok uživaju veći uspjeh na terenu no što je itko očekivao, sezonu 2019/20 kluba Schalke je obilježilo nekoliko rasističkih incidenata. Sezona je tek počela kada je Clemens Tonnies, bogati član odbora uzrokovao srdžbu i raspravu unutar kluba – kao i proteste navijača –s idiotskim primjedbama o Afrikancima i klimatskim promjenama.
Klub je još u veljači dobio kaznu jer je nekoliko navijača na utakmici DFB-Pokal protiv Hertha Berlina, zlostavljalo igrača Jordana Torunarigha te proizvodilo zvukove majmuna. Ovaj slučaj su ubrzo osudili u klubu, trener David Wagner i većina navijača.
Iako svaki nogometni klub ima svoje idiote, prilično je ironično da se rasistički ispadi povezuju s klubom Schalke. Malo momčadi ima tako jaku povijest i identitet poput Schalkea – kluba koji se toliko ponosi svojim korijenima da se nazivaju „rudari“. Povijest kluba i njegovog rodnog grada Gelsenkirchen uveliko se temelji na doprinosu doseljenika.
1850ih godina, kada se u Velikoj Britaniji osnivaju prvi nogometni klubovi, Gelsenkirchen je tek malo selo. Otkriće „crnog zlata“ je potpuno transformiralo Gelsenkirche i cijelu regiju Ruhr. U to doba iz istočnih regija Njemačkog Carstva, danas Poljske, dolazi masa ljudi koji bi obrađivali te prirodne resurse. Do Prvog svj.rata iz područja Poljske dolazi otprilike 500.000 ljudi.
Dok ugljen donosi novac, gradovi se šire i doživljavaju veliki razvoj. Diethelm Blecking, profesor sportske povijesti sa Sveučilišta u Freiburgu, u intervjuu s austrijskim sportskim časopisom Ballesterer govori da područje Ruhr u kasnom 19.st. karakterizira nasilje, barovi koji prodaju rakiju i prostitucija. Iako su dobro zarađivali, živote rudara su pratili zdravstveni problemi (mnogi nisu preživjeli 40-tu godinu zbog poslova u rudnicima čiji su znakovi upozorenja bili napisani na njemačkom jeziku kojeg većina doseljenika nije razumjela), kao i prijetnje poslovođa s pištoljima.
Sport postaje razbibriga brojnih doseljenika, a brojni klubovi su davali moćan osjećaj identiteta i zajedništva. Neki klubovi su se bazirali na lokalnim zajednicama, dok je većina njih bazirana na nacionalnosti. Jedan od primjera je tzv pokret Sokol koji se bazirao na Slavenskoj nacionalnosti i koji je bio popularan među Poljacima.
Osnivači kluba Schalke su bili tinejđeri koji su igrali nogomet na ulicama Schalkea, predgrađa Gelsenkirchen, koje je doživjelo veliki ekonomski razvoj u to doba. Glavna sila iza osnivanja Schalkea je bila Konsolidacija rudnika koja je zapošljavala 2.000 rudara i bila najveća konsolidacija u regiji.
Većina doseljenika se nakon školovanja zapošljavala u rudnicima, poput Ernsta Kuzorra and Fritza Szepana. Schalke je registriran kao klub 1909. godine a prvi predsjedatelj je bio vođa rudara, pozicija koju nijedan od osnivača nije mogao zauzeti jer su bili maloljetni. Nogomet je išao ruku-uz-ruku s radom u rudniku. Kuzorra je počeo igrati za klub 1909.godine kada je imao 14 godina, a nastavio je raditi kao rudar sve do 1925.
Siegfried Gehrmann, sada preminuli profesor povijesti sa Sveučilišta u Essenu, uspio je identificirati 32 Poljaka u klubu Schalke između 1920 i 1940 godine. Borbenost i ustrajnost poljskih doseljenika vjerojatno je pomoglo klubu. No, da bi Schalke postao vodeća sila u Njemačkom nogometu, bit će potrebna još jedna međunarodna sila.
Hans i Friedrich Ballmann su rođeni u Dortmundu ali su svoje djetinjstvo proveli u Engleskoj gdje su postali obožavatelji škotskog stila igre. Taj stil su prenijeli i u klub Schalke za koji su počeli igrati 1919. godine. Klub je 1920-ih razvio poseban stil igre Schalke Kreisel –Schalkeov zvrk– gdje su kratkim i brzim dodavanjima zbunjivali protivnike.
U eri gdje je bilo vrlo malo transfera, nakon kritika da im u previše elegantnoj taktici nedostaje oštrine, momčad Schalkea je polako počela usavršavati svoj poseban stil. Do 1929.godine klub je osvoji tri uzastopna regionalna prvenstva i po prvi puta osvojili ligu Zapadne Njemačke. Prije osnivanja Bundeslige 1960., pobjednik Njemačke lige se odlučivao utakmicama između regionalnih prvaka. 1929. Schalke je pobijedio Wacker Leipzig u utakmici osmine finala, ali je izgubio od Herthe u četvrtfinalu. Isto će postići i sljedeće godine, dok im je godinu poslije zabranjeno igrati jer su previše plaćali igrače čime su kršili pravila amaterske igre. Postaje jasno da je bogatstvo rudnika moglo osigurati dobru podlogu za uključivanje kluba na nacionalnu razinu.
Nakon jednogodišnje zabrane igre, Schalke će se vratiti na nogometnu scenu kojom će dominirati sljedeće desetljeće. Klub je osvojio šest od devet naslova Njemačke između 1934 i 1942. Taj poduhvat je impresivniji no što se čini s obzirom na strukturu igranja utakmica (u koju je sada uključeno i igranje po grupama). Tri puta su bili u finalu prvenstva Njemačke 1933, 1938 i 1941, 5 puta su došli do finala Njemačkog kupa (znan kao Tschammerpokal tijekom nacističke vladavine), te su postali prva momčad koja je osvojila dva prvenstva Njemačke 1937.godine.
Szepan i Kuzorra su predvodili Schalke u ovom zlatnom dobu kluba. Kuzorra je bio središnji napadač te je zabio 265 golova u 350 utakmica, dok je Szepan revolucionalizirao poziciju središnjeg veznog igrača te zabio 234 gola. Oba igrača su predstavljala Njemačku u Svjetskim Prvenstivima 1934. i 1938. godine, a Szepan je bio i kapetan. Dvojica igrača su udružili snage u finalu kupa 1934. kada je u 87. minuti Szepan izjednačio protiv Nurnberga, dok je Kuzorra zabio gol za pobjedu 2-1 u posljednjoj minuti. Svoj odnos su još više zacementirali kad su se oženili međusobnim sestrama. U momčadi koja je osvojila kup 1934. bilo je puno igrača poljskog podrijetla: Valentin Przybylski, Ernst Kalwitzki, Ötte Tibulsky, Ferdinand Zajons i Ala Urban. Lijevo krilo Emil Rothardt je germanizirao svoje poljsko prezime Czerwinsk. Poljske nogometne novine Przegląd Sportowy su izdale članak u kojem hvale poljske igrače kako su osvojili njemački kup i kako su nadvladali diskriminaciju u Njemačkoj. Podrijetlo igrača je bilo opće poznato što je dovelo do ismijavanja kluba Schalke kao Polackenverein (poljski klub).
S obzirom da je nacistička vlada u to doba suzbijala poljske zajednice i druge manjine, hijerarhija kluba se našla na nišanu. Schalke je poslao pismo časopisu Kicker i ostalim njemačkim novinama u kojima tvrde da im je dosta „poljskih tračeva“ i da su oni „pravi njemački momci“ dajući na uvid rođenja roditelja igrača.
Zaista su svi rođeni u Njemačkom Carstvu, ali većina dolazi iz istočnih predjela koji danas spadaju pod Poljsku i u kojima su većina zajednica bile poljske. Pitanje identiteta i nacionalnosti se još više zakompliciralo mijenjanjem granica tijekom stoljeća. Različiti dijelovi Poljske su bili dijelom Pruskog Carstva, i kasnije Njemačkog Carstva. Većini igrača – osmorica uključujući Kuzorru i Szepana – roditelji dolaze iz Mazurije, jezerskog područja na Baltičkoj obali, sada sjeverno-istočnoj Poljskoj.
Ova regija je bila dio Pruskog (i kasnije Njemačkog) Carstva nekoliko stoljeća, i dok većina stanovništva ima poljske korijene i govore inačicom poljskog jezika, u 16.st. se okreću protestantizmu, dok ostatak Poljske ostaje katolički. Rezultat toga je da iako su bili manjina, Mazurijanci se identificiraju kao Nijemci, podržavaju Njemačku državu i preziru Poljske katolike.
Nacistička vlada čini sve kako bi odvojila Mazurijance za koje tvrdi da su etnički Njemci, od ostatka Poljaka koji su brutalno potlačeni. Međutim, mnoge Nijemce ne zanimaju povijesni detalji, te Mazurijance tretiraju na isti brutalan način kao i ostatak Poljaka.
Kuzorra i Szepan su Mazurijskog podrijetla ali se tijekom Nacističke vladavine identificiraju kao Nijemci. Puno je rasprava o tome koliko su podržavali nacizam, s obzirom da su ga ne samo tolerirali već imali i veliki uspjeh tijekom nacističke vladavine. Momčad je salutirala Hitleru na prvenstvima, a Kuzorra i Szepan su se pridružili Nacističkoj Partiji kasnih 1930-ih godina.
Szepan se okoristio tako što je slobodno preuzeo radnju deportirane židovske obitelji, te su ga Savezničke snage osudile kao nacističkog suradnika. Kuzorru nisu tako oštro osudili s obzirom da nije bio zainteresiran za politiku te je bio spreman kritizirati vlast nakon gubitka u finalu protiv Rapid Vienna 1941.godine. Također je davao ulaznice židovskoj djeci nakon što im je zabranjeno prisustvovanje sportskim događajima.
Nacisti su klub Schalke slavili jer je predstavaljao radničko zajedništvo, a tijekom 2.svj.rata su imali ture po osvojenim zemljama gdje su glumili vojnike, 2 puta u okupiranoj Varšavi. Unatoč komplikacijama koje je klubu donio ovaj mračan dio povijesti, utjecaj doseljenika koji su se doselili u rudnike u Gelsenkirchenu nastavlja se i nakon rata. Reinhard Libuda, legendarni krilni vezni igrač koji je tri puta nastupio za Schalke 1960ih i ranih 1970-ih je također poljskog podrijetla.
Povijesni tragovi se mogu vidjeti i danas, s Leonom Goretzkijem koji je rođen blizu Bochuma, čije je prezime germanizirana inačica poljskog prezimena Gorecki.
Rudarski identitet kluba i utjecaj poljskih doseljenika vidljiv je i u nazivima stadiona. Glückauf-Kampfbahn, stadion koji su koristili od 1927 do 1973, bio je smješten pored Konsolidacije Rudnika. U svom imenu ima inkorporirano „Gluck auf“ što je pozdrav koji su koristili rudari kada bi poželjeli jedni drugima sreću.
Postoji teorija da dosjetka u njemačkom jeziku koja znači suprotstavljene momčadi igraju na Schalke stadionu (auf Schalke) a ne kod Schalke stadiona – izraz koji ne koristi nijedna druga momčad - potječe od Poljskih imigranata. Teorija sugerira da su navijači poljskog podrijetla doslovno preveli Poljski izraz ići na utakmicu - iść na mecz –kao ići kod utakmice jer se prijedlog na može prevesti i na i kod, ovisi o kontekstu. Kad je klub otvorio novi stadion 2001., zvali su ga Arena Auf Schalke, sve do prodaje prave naziva 2005. godine.
Blecking kaže da ni klub ni navijači ne pridaju veliku pažnju priči o doseljenicima u povijesti Schulkea, više se fokusirajući na industrijsku tradiciju. Tradicionalna rudarska pjesma Der Steigerlied koju igrači i navijači pjevaju na domaćim utakmicama je zaista dirljiva. Klub je odao počast zatvaranju posljednjeg rudinka u području Ruhr 2018. godine, kada je bend rudara izvela tu pjesmu na mračnom stadionu. Klub je čak jednom godišnje slala svoje igrače u rudnike kako bi se povezali s lokalno-industrijskom baštinom.
U vrijeme kada je utjecaj Poljskih doseljenika prije 1.svj.rata postao bitan za povijesne knjige, i u vrijeme kada se počinju zatvaratii rudnici – Konsolidacija Rudnika se zatvara 1993. – priča o doseljenicima u Gelsenkirchenu se nastavlja. Mesut Özil i İlkay Gündoğan su obojica rođeni u gradu kao potomci Turskih doseljenika, i obojica su na početku karijere igrali u klubu Schalke. Özil, kojemu su počast odali i Merkel i Erdogan, je ostvario veliki doprinos pitanjima nacionalnosti, identiteta i rasizma u njemačkom nogometu danas.
Tekst napisao: Vanja
Klub je još u veljači dobio kaznu jer je nekoliko navijača na utakmici DFB-Pokal protiv Hertha Berlina, zlostavljalo igrača Jordana Torunarigha te proizvodilo zvukove majmuna. Ovaj slučaj su ubrzo osudili u klubu, trener David Wagner i većina navijača.
Iako svaki nogometni klub ima svoje idiote, prilično je ironično da se rasistički ispadi povezuju s klubom Schalke. Malo momčadi ima tako jaku povijest i identitet poput Schalkea – kluba koji se toliko ponosi svojim korijenima da se nazivaju „rudari“. Povijest kluba i njegovog rodnog grada Gelsenkirchen uveliko se temelji na doprinosu doseljenika.
1850ih godina, kada se u Velikoj Britaniji osnivaju prvi nogometni klubovi, Gelsenkirchen je tek malo selo. Otkriće „crnog zlata“ je potpuno transformiralo Gelsenkirche i cijelu regiju Ruhr. U to doba iz istočnih regija Njemačkog Carstva, danas Poljske, dolazi masa ljudi koji bi obrađivali te prirodne resurse. Do Prvog svj.rata iz područja Poljske dolazi otprilike 500.000 ljudi.
Dok ugljen donosi novac, gradovi se šire i doživljavaju veliki razvoj. Diethelm Blecking, profesor sportske povijesti sa Sveučilišta u Freiburgu, u intervjuu s austrijskim sportskim časopisom Ballesterer govori da područje Ruhr u kasnom 19.st. karakterizira nasilje, barovi koji prodaju rakiju i prostitucija. Iako su dobro zarađivali, živote rudara su pratili zdravstveni problemi (mnogi nisu preživjeli 40-tu godinu zbog poslova u rudnicima čiji su znakovi upozorenja bili napisani na njemačkom jeziku kojeg većina doseljenika nije razumjela), kao i prijetnje poslovođa s pištoljima.
Sport postaje razbibriga brojnih doseljenika, a brojni klubovi su davali moćan osjećaj identiteta i zajedništva. Neki klubovi su se bazirali na lokalnim zajednicama, dok je većina njih bazirana na nacionalnosti. Jedan od primjera je tzv pokret Sokol koji se bazirao na Slavenskoj nacionalnosti i koji je bio popularan među Poljacima.
Osnivači kluba Schalke su bili tinejđeri koji su igrali nogomet na ulicama Schalkea, predgrađa Gelsenkirchen, koje je doživjelo veliki ekonomski razvoj u to doba. Glavna sila iza osnivanja Schalkea je bila Konsolidacija rudnika koja je zapošljavala 2.000 rudara i bila najveća konsolidacija u regiji.
Većina doseljenika se nakon školovanja zapošljavala u rudnicima, poput Ernsta Kuzorra and Fritza Szepana. Schalke je registriran kao klub 1909. godine a prvi predsjedatelj je bio vođa rudara, pozicija koju nijedan od osnivača nije mogao zauzeti jer su bili maloljetni. Nogomet je išao ruku-uz-ruku s radom u rudniku. Kuzorra je počeo igrati za klub 1909.godine kada je imao 14 godina, a nastavio je raditi kao rudar sve do 1925.
Siegfried Gehrmann, sada preminuli profesor povijesti sa Sveučilišta u Essenu, uspio je identificirati 32 Poljaka u klubu Schalke između 1920 i 1940 godine. Borbenost i ustrajnost poljskih doseljenika vjerojatno je pomoglo klubu. No, da bi Schalke postao vodeća sila u Njemačkom nogometu, bit će potrebna još jedna međunarodna sila.
Hans i Friedrich Ballmann su rođeni u Dortmundu ali su svoje djetinjstvo proveli u Engleskoj gdje su postali obožavatelji škotskog stila igre. Taj stil su prenijeli i u klub Schalke za koji su počeli igrati 1919. godine. Klub je 1920-ih razvio poseban stil igre Schalke Kreisel –Schalkeov zvrk– gdje su kratkim i brzim dodavanjima zbunjivali protivnike.
U eri gdje je bilo vrlo malo transfera, nakon kritika da im u previše elegantnoj taktici nedostaje oštrine, momčad Schalkea je polako počela usavršavati svoj poseban stil. Do 1929.godine klub je osvoji tri uzastopna regionalna prvenstva i po prvi puta osvojili ligu Zapadne Njemačke. Prije osnivanja Bundeslige 1960., pobjednik Njemačke lige se odlučivao utakmicama između regionalnih prvaka. 1929. Schalke je pobijedio Wacker Leipzig u utakmici osmine finala, ali je izgubio od Herthe u četvrtfinalu. Isto će postići i sljedeće godine, dok im je godinu poslije zabranjeno igrati jer su previše plaćali igrače čime su kršili pravila amaterske igre. Postaje jasno da je bogatstvo rudnika moglo osigurati dobru podlogu za uključivanje kluba na nacionalnu razinu.
Nakon jednogodišnje zabrane igre, Schalke će se vratiti na nogometnu scenu kojom će dominirati sljedeće desetljeće. Klub je osvojio šest od devet naslova Njemačke između 1934 i 1942. Taj poduhvat je impresivniji no što se čini s obzirom na strukturu igranja utakmica (u koju je sada uključeno i igranje po grupama). Tri puta su bili u finalu prvenstva Njemačke 1933, 1938 i 1941, 5 puta su došli do finala Njemačkog kupa (znan kao Tschammerpokal tijekom nacističke vladavine), te su postali prva momčad koja je osvojila dva prvenstva Njemačke 1937.godine.
Szepan i Kuzorra su predvodili Schalke u ovom zlatnom dobu kluba. Kuzorra je bio središnji napadač te je zabio 265 golova u 350 utakmica, dok je Szepan revolucionalizirao poziciju središnjeg veznog igrača te zabio 234 gola. Oba igrača su predstavljala Njemačku u Svjetskim Prvenstivima 1934. i 1938. godine, a Szepan je bio i kapetan. Dvojica igrača su udružili snage u finalu kupa 1934. kada je u 87. minuti Szepan izjednačio protiv Nurnberga, dok je Kuzorra zabio gol za pobjedu 2-1 u posljednjoj minuti. Svoj odnos su još više zacementirali kad su se oženili međusobnim sestrama. U momčadi koja je osvojila kup 1934. bilo je puno igrača poljskog podrijetla: Valentin Przybylski, Ernst Kalwitzki, Ötte Tibulsky, Ferdinand Zajons i Ala Urban. Lijevo krilo Emil Rothardt je germanizirao svoje poljsko prezime Czerwinsk. Poljske nogometne novine Przegląd Sportowy su izdale članak u kojem hvale poljske igrače kako su osvojili njemački kup i kako su nadvladali diskriminaciju u Njemačkoj. Podrijetlo igrača je bilo opće poznato što je dovelo do ismijavanja kluba Schalke kao Polackenverein (poljski klub).
S obzirom da je nacistička vlada u to doba suzbijala poljske zajednice i druge manjine, hijerarhija kluba se našla na nišanu. Schalke je poslao pismo časopisu Kicker i ostalim njemačkim novinama u kojima tvrde da im je dosta „poljskih tračeva“ i da su oni „pravi njemački momci“ dajući na uvid rođenja roditelja igrača.
Zaista su svi rođeni u Njemačkom Carstvu, ali većina dolazi iz istočnih predjela koji danas spadaju pod Poljsku i u kojima su većina zajednica bile poljske. Pitanje identiteta i nacionalnosti se još više zakompliciralo mijenjanjem granica tijekom stoljeća. Različiti dijelovi Poljske su bili dijelom Pruskog Carstva, i kasnije Njemačkog Carstva. Većini igrača – osmorica uključujući Kuzorru i Szepana – roditelji dolaze iz Mazurije, jezerskog područja na Baltičkoj obali, sada sjeverno-istočnoj Poljskoj.
Ova regija je bila dio Pruskog (i kasnije Njemačkog) Carstva nekoliko stoljeća, i dok većina stanovništva ima poljske korijene i govore inačicom poljskog jezika, u 16.st. se okreću protestantizmu, dok ostatak Poljske ostaje katolički. Rezultat toga je da iako su bili manjina, Mazurijanci se identificiraju kao Nijemci, podržavaju Njemačku državu i preziru Poljske katolike.
Nacistička vlada čini sve kako bi odvojila Mazurijance za koje tvrdi da su etnički Njemci, od ostatka Poljaka koji su brutalno potlačeni. Međutim, mnoge Nijemce ne zanimaju povijesni detalji, te Mazurijance tretiraju na isti brutalan način kao i ostatak Poljaka.
Kuzorra i Szepan su Mazurijskog podrijetla ali se tijekom Nacističke vladavine identificiraju kao Nijemci. Puno je rasprava o tome koliko su podržavali nacizam, s obzirom da su ga ne samo tolerirali već imali i veliki uspjeh tijekom nacističke vladavine. Momčad je salutirala Hitleru na prvenstvima, a Kuzorra i Szepan su se pridružili Nacističkoj Partiji kasnih 1930-ih godina.
Szepan se okoristio tako što je slobodno preuzeo radnju deportirane židovske obitelji, te su ga Savezničke snage osudile kao nacističkog suradnika. Kuzorru nisu tako oštro osudili s obzirom da nije bio zainteresiran za politiku te je bio spreman kritizirati vlast nakon gubitka u finalu protiv Rapid Vienna 1941.godine. Također je davao ulaznice židovskoj djeci nakon što im je zabranjeno prisustvovanje sportskim događajima.
Nacisti su klub Schalke slavili jer je predstavaljao radničko zajedništvo, a tijekom 2.svj.rata su imali ture po osvojenim zemljama gdje su glumili vojnike, 2 puta u okupiranoj Varšavi. Unatoč komplikacijama koje je klubu donio ovaj mračan dio povijesti, utjecaj doseljenika koji su se doselili u rudnike u Gelsenkirchenu nastavlja se i nakon rata. Reinhard Libuda, legendarni krilni vezni igrač koji je tri puta nastupio za Schalke 1960ih i ranih 1970-ih je također poljskog podrijetla.
Povijesni tragovi se mogu vidjeti i danas, s Leonom Goretzkijem koji je rođen blizu Bochuma, čije je prezime germanizirana inačica poljskog prezimena Gorecki.
Rudarski identitet kluba i utjecaj poljskih doseljenika vidljiv je i u nazivima stadiona. Glückauf-Kampfbahn, stadion koji su koristili od 1927 do 1973, bio je smješten pored Konsolidacije Rudnika. U svom imenu ima inkorporirano „Gluck auf“ što je pozdrav koji su koristili rudari kada bi poželjeli jedni drugima sreću.
Postoji teorija da dosjetka u njemačkom jeziku koja znači suprotstavljene momčadi igraju na Schalke stadionu (auf Schalke) a ne kod Schalke stadiona – izraz koji ne koristi nijedna druga momčad - potječe od Poljskih imigranata. Teorija sugerira da su navijači poljskog podrijetla doslovno preveli Poljski izraz ići na utakmicu - iść na mecz –kao ići kod utakmice jer se prijedlog na može prevesti i na i kod, ovisi o kontekstu. Kad je klub otvorio novi stadion 2001., zvali su ga Arena Auf Schalke, sve do prodaje prave naziva 2005. godine.
Blecking kaže da ni klub ni navijači ne pridaju veliku pažnju priči o doseljenicima u povijesti Schulkea, više se fokusirajući na industrijsku tradiciju. Tradicionalna rudarska pjesma Der Steigerlied koju igrači i navijači pjevaju na domaćim utakmicama je zaista dirljiva. Klub je odao počast zatvaranju posljednjeg rudinka u području Ruhr 2018. godine, kada je bend rudara izvela tu pjesmu na mračnom stadionu. Klub je čak jednom godišnje slala svoje igrače u rudnike kako bi se povezali s lokalno-industrijskom baštinom.
U vrijeme kada je utjecaj Poljskih doseljenika prije 1.svj.rata postao bitan za povijesne knjige, i u vrijeme kada se počinju zatvaratii rudnici – Konsolidacija Rudnika se zatvara 1993. – priča o doseljenicima u Gelsenkirchenu se nastavlja. Mesut Özil i İlkay Gündoğan su obojica rođeni u gradu kao potomci Turskih doseljenika, i obojica su na početku karijere igrali u klubu Schalke. Özil, kojemu su počast odali i Merkel i Erdogan, je ostvario veliki doprinos pitanjima nacionalnosti, identiteta i rasizma u njemačkom nogometu danas.
Tekst napisao: Vanja
Primjedbe
Objavi komentar