Kao napraviti uvod u 20. stoljeće? Možda je najbolji način da se poslužimo pjesmom Billy Joela "We Didn't Start the Fire". Objavljena 1989. godine da proslavi pjevača koji je navršavo 40 godina, pjesma navodi niz ključnih događaja za vrijeme njegovog života, poput svemirske utrke, rata u Vijetnamu i skandala s Watergateom.
Premda su u pjesmi spomenuti bejzbol i boks, ostale sportske reference nisu spomenute. U samoj pjesmi su navedeni događaji iz 1979. kada je spomenuo iransku revoluciju i sovjetsku invaziju na Afganistan preskočivši nogometnog događaja iz Zapadne Njemačke. Kaiserslautern i Borussia Mönchengladbach možda nisu najbolje pogodni gradovi za tako brzo rastuću pjesmu koja je dostigla globalni status, ali posljedice događaja od 22. rujna 1979. godine su takve da bi se Joel mogao preispitati.
Taj datum obilježava prvijenac Lothara Matthäusa u Bundesligi, lik čija relevantnost za sport 20. stoljeća postaje mnogo jasnija kada se gleda vremensko razdoblje. Karijera mu je započela u vrijeme kada su još igrali Bobby Moore, George Best i Johan Cruyff, a gotovo četvrt stoljeća kasnije završila je uz velika imena Luís Figa, Thierryja Henryja i Zinedinea Zidanea.
Ova izuzetna dugovječnost je najmanji dio Matthäusove priče. To zanemaruje toliko puno njegovih drugih čimbenika; stav, pogoci, liderstvo i trofeji. Kada se uspoređuju karijere nogometaša, malo tko se može natjecati s Nijemcem.
Kao i u svakoj epskoj priči, treba započeti na početku, koja nas vodi u Erlangenu, gradu na Bavarskoj u kojem se rodio Matthäus u ožujku 1961. godine. Svoju nogometnu odiseju započeo je nekih 15 km istočno od Herzogenauracha, gdje je njegov otac radio u lokalnoj Pumi tvornici. Matthäus JE započeo svoju karijeru u gradu koji mu je služio kao baza za momčad Argentine u Svjetskom Prvenstvu 2006., s obzirom na to kako ga je Diego Maradona jednom prilikom opisao kao najvećeg rivala s kojim se ikada suočio.
Prije nego što su se njegovi talenti prepoznali kao jednog od najboljih u klasi, na njegova pleća je pao teški teret da pokaže sav talenat. To se dogodilo 1979. godine, kada je Jupp Heynckes u svojoj prvoj sezoni kao trener doveo 18-godišnjeg šegrta dizajna interijera u svoj dječački klub Borussia Mönchengladbach. Bladbach je izgubio 4-2 u Kaiserslauternu, Matthäus će se naći u veznom redu na svih preostalih 27 utakmica lige dok je Gladbach završio na sedmom mjestu, a u finalu Kupa UEFA izgubio od Frankfurta.
Naredne četiri sezone vidjeli bi kako se Matthäus etablirao kao jedan od najboljih veznjaka Njemačke. Na kraju prve pune sezone primio je poziv Nationalmannschafta, putujući u Italiju kao sporedni dio pobjedničke momčadi Eura 1980. U tom je trenutku Matthäus bio box-to-box igrač, sposoban da postigne fenomenalne golove, poput gola iz slobodnog udarca protiv Werdera Bremena na dan otvaranja sezone 1981/82.
Njegova posljednja sezona s Gladbachom bila bi njegova najuspješnija, s osvajanjem trećeg mjesta u ligi u kombinaciji s prodorom u finale Kupa Njemačke. Prije tog finalnog susreta bilo je najavljeno da će se Matthäus na kraju sezone pridružiti Bayernu iz Münchena, upravo protivnicima u finalu kupa u Frankfurtu. Utakmica je otišla u jedanaesterce, Matthäus je izveo prvo i promašio, Bayern je osvojio uz zavjere kao je Lothar promašio namjerno kako bi dodijelio trofej svom novom klubu. Teorija zavjera su dolazile sa svih strana - i sve su bile glupe i neistinite.
S 23 godine, povratak u regiju u kojoj se rodio signalizirao je Matthäusovu igru na neku drugu razinu. U prvoj sezoni u Münchenu završio je kao najbolji strijelac sa 16 golova u ligi. Bayern je osvojio Bundesligu i Kup, dok je također stigao do polufinala Kupa Pobjednika Kupova prije nego što je izgubio od Evertona.
Matthäus je do sada predstavljao kompletnog veznog igrača. Zastrašujuća kombinacija nogu, snage, brzine, tehničke sposobnosti i majstorstvo za slobodne udarce, mogao bi igrati kao broj 10 kojeg je nosio tijekom većine karijere, ali i igrati dublje u sredini te slati precizne lopte svojim suigračima u napadu. Jednostavno rečeno, bio je nezadrživ.
Godine 1986. igrao bi veliku ulogu kada je Zapadna Njemačka stigla do finala Svjetskog Prvenstva u Meksiku. Nažalost, taktička promjena Franza Beckenbauera protiv Argentine postavila je Matthäusa koji je imao zadatak da markira Maradonu, umjesto da igra dalje naprijed. To je ograničilo kreativnu snagu Nijemaca i gubili su 2-0. Unatoč tome što je dao Matthäusu povratak na njegovu najbolju poziciju, vratili su se u utakmicu, ali tri minute nakon izjednačenja, Jorgea Burruchaga postigao je pogodak i donio Argentincima naslov.
Matthäus nije osvojio Svjetsko Prvenstvo, ali u Bundesligi je dominirao, te osvojio naslove 1986. i 1987. godine. Postigao je ne manje od 12 golova, registriravši 21 pogodak u svim natjecanjima u svojoj posljednjoj sezoni.
U vrijeme kada Seria A bila daleko najjača liga u Europi, Matthäus je objavio, prije nego što predvodio svoju zemlju kao kapetan na Euro 1988., da će se pridružiti Interu. Giovanni Trapattoniju je dato povjerenje da Nerazzurrima donese prvi trofej nakon sedam suhih godina, a znao je da mu upravo treba jedan čovjek za takav podvig.
Baš kao što je to bilo i u slučaju dolaska Maradone u Italiju prije četiri godine, dolaskom Matthäusa Inter je procvjetao. Njegova svestranost i tehnička spretnost omogućile su mu golove, s 12 pogodaka, uključujući i maestralni izvedeni slobodni udarac protiv Napolija u svibnju 1989. godine. Njegova vizija je također igrala veliku ulogu za Aldo Serenu koji je završio kao prvi strijelac lige. Rezultat toga je bio da je Inter do kraja sezone osvojio svoj prvi Scudetto još od 1980. godine.
Preostale tri sezone nisu bile na istoj visini koje je postigao u Seriji A prve sezone. Bilo je nekoliko njegovih zaštitnih znakova, od kojih je najupečatljiviji došao sa 35 metara talijanskom četvrtfinalu Kupa UEFA 1991. s Atalantom. U Beču protiv Rapida u prvom kolu istog natjecanja, koje je Inter osvojio nakon što je u finalu pobijedio Romu sa 2:1, Matthäus je postigao još jedan prekrasan gol pretrčavši cijelu obranu i postigavši pogodak.
Prelaz desetljeća također je donio Matthäusu krunsku slavu. U svom privremenom domu predvodio je Zapadnu Njemačku kao kapetan u osvajanju Svjetskog Prvenstava, pokazujući samo koliki je utjecaj imao nad timovima u kojima je igrao. U prvoj utakmici u grupi protiv Jugoslavije, Matthäus je postigao dva gola, nakon toga postigao je golove protiv UAE i Čehoslovačke i protiv Engleske za vrijeme izvođenja jedanaesteraca.
Zatim u finalu u Rimu se osvetio Argetincima, u utakmici u kojoj je Matthäus bio odlučan da ne napravi istu pogrešku kao prije četiri godine. Demonstrirajući svoju vrhunsku obrambenu inteligenciju, te je totalno izbacio Maradonu iz utakmice, napravivši ga nevidljivim. Također je on trebao biti taj koji će postići pobjedonosni pogodak iz jedanaesterca, ali Matthäus se nije osjećao ugodno nakon što mu se đon na kopački popucao u prvom poluvremenu i nisu imali njegove zamjenske kopačke. Umjesto toga, povjerio je suigraču iz Intera Andreasu Brehmeu tu čast.
Nije da takva trivijalnost oduzima i njegove ukupne nastupe na turniru, a trijumf Zapadnih Nijemaca uglavnom se svodi na Matthäusovo liderstvo. Jedino je bilo pravo da kao kapetan prvi podigne trofej, što simbolično dolazi samo nekoliko mjeseci prije ponovnog ujedinjenja Njemačke. Kao priznanje za te napore, biva proglašen njemačkim nogometašem godine, a istovremeno bi primio i Ballon d'Or iz 1990., te nagradu za FIFA-inog igrača godine 1991. godine.
Ovo će biti posljednji vrhunac koji je doživio igrajući u Italiji, a svoju je posljednju sezonu je odigrao loše s novim trenerom, obrambenim misliocem Corrado Orricom. Nijemac je postigao samo četiri gola dok je Inter završio na osmom mjestu, dok je potencijalni potez Juventusa da slijedi svog starog trenera (Trapattoni je vodio Juventus u to vrijeme) upropašćen nakon što je početkom travnja 1992. protiv Parme polomio križne ligamente. Činilo se da je to početak kraja za Matthäusa.
Tog ljeta primio je telefonski poziv od Beckenbauera, novoimenovanog predsjednika Bayerna, koji je, unatoč ozljedi, inzistirao da se vrati u Njemačku. Inter, vjerujući da su njegovi najbolji dani iza njega, prihvatili su uzeti honorar od oko 1,5 milijuna funti. Klub u koji je došao također je bio u neredu, s obzirom da je prošlu sezonu završio na desetom mjestu iza Karlsruhera i Nürnberga. Naravno radi se o Bayernu.
Unatoč neslavnoj predsezoni i lošem startu u kolovozu i rujnu, Matthäus je u svojoj prvoj godini pomogao Bayernu da osvoji drugo mjesto, samo bod iza Werdera. Zabilježio bi i odlučujući pogodak svoje karijere protiv Bayer Leverkusena, volejom ravno u kut Mehmet Scholla, u pobjedi od 4:2. Sljedeća sezone osvojen je još jedan trofej, a takvi su nastupi otklonili su bilo kakve ideje da je Matthäus u padu forme.
Doduše, za konvencionalnog nogometaša, rane 30-te signaliziraju fazu pada, mada je s Matthäusom teško točno odrediti kada su se točno pojavile njegove najbolje godine. Poput mnogih skripti za mamuta i Matthäusova karijera može se raspodijeliti na dva dijela: prije i poslije puknuća njegove Ahilove tetive 1995. godine, gdje je propustio gotovo godinu dana.
Prije ove ozljede bio je univerzalni vezni igrač, sposoban zabijati golove objema nogama i glavom ili igrati čvrsto u obrani. Ovo propuštanje od godinu dana, zajedno s godinama, značilo je da je Matthäus izgubio svoj prepoznatljiv stil igre. Odluka Bertija Vogtsa bila je, dakle, da ga pretvori u jednog od najboljih libera u kojem je nogomet ikada svjedočio, gdje će njegova superiorna vizija i čitanje igre postati njegovo novo oružje.
Upravo je s takvog položaja u sredini terena Matthäus je usmjeravao Bayern do niza odlikovanja tijekom 1990-ih, počevši od Bundeslige 1994. godine. Iako su golovi bili rjeđi, oni će se ipak pokazati posebnim, poput travnja 1997. kada je projurio pored pet igrača prije nego što je zabio pogodak protiv Fortune. Osvajao je Bundesligu 1997., 1999. i 2000. godine, uz još dva trofeja u kupu 1998. i 2000. godine.
Jedan od gadnih propusta iz Matthäusovog inače trofejnog životopisa je nedostatak trofeja Lige Prvaka. U više navrata je bio blizu, polufinalnim porazom od Ajaxa 1995. godine, zajedno s dva poraza u finalima od Porta 1987. i Manchester Uniteda 1999. godine. U oba navrata Bayern je vodio većinu utakmice, samo da bi dva puta u finalnim minutama izgubili 2-1.
Ovaj posljednji poraz vjerojatno najviše boli, s obzirom na prirodu u kojoj je Bayern dominirao u utakmici i još uvijek je vodio u produžecima. Dok su Teddy Sheringham i tada Ole Gunnar Solskjær završavali svoje europske snove, TV kamere usredotočene na zamijenjenog Matthäusa, sjedio je u nevjerici na klupi Bayerna. To što je bio tamo, a ne na terenu, crni je trag u njegovoj karijeri.
U godinama otkad je privukao kritike suigrača, Sammy Kuffour je izjavio kako bi "igrao do posljednje kapi krvi". U međuvremenu, otvoreni Stefan Effenberg, s kojim je Matthäus imao dobro dokumentiranu javnu svađu, svog suigrača nazvao je "Kukavica".
Objašnjavajući sebe u 'FourFourTwo-u', Nijemac navodi kako je bio umorniji nego inače nakon što je bio zadužen da čuva Davida Beckhama. Dodatni napor i trčanje značilo je da nakon 75 minuta rekao treneru Ottmaru Hitzfeldu da neće biti voljan da ispunjava zadatak. Čuvši to, trener ga je zamijenio za Thorsten Finka. Ostalo je povijest.
Matthäus je u dobi od 38 godina ponovno osvojio nagradu za njemačkog nogometaša godine, iako je to bila mala utjeha. Bio je to nesretan kraj onoga što je trajalo dva ogromna desetljeća u Matthäusovoj karijeri. Optužbe da izbjegava odgovornost za igrača koji je bio poznat kao prirodni vođa koji je bio sposoban podići na drugu razinu sve oko sebe. Rečeno je, također, bila je i prima donna persona koja ga je okruživala izvan terena, s igračem poznatim po ljubavi prema tračevima i pažnji javnosti.
Zbog ovakvih manira nisu ga puno voljeli u Njemačkoj. Iako poštuju njega i njegovu karijeru, nema neuzvraćene ljubavi. To je oduvijek bio dio Matthäusovog lika, a njegova je prirodno samozadovoljstvo jednom navodno natjerala Rudija Völlera da obavljaju razgovor u WC-u. Zbog toga je također protjeran iz reprezentacije između 1994. i 1998., iako je još uvijek njemački rekorder, sa 150 nastupa za reprezentaciju.
Cinično se na ovu osobnost može gledati kao na motivaciju posljednjeg poteza njegove karijere u ožujku 2000., u New York MetroStarsu. Transfer je u velikoj mjeri bio motiviran željom da živi na Manhattanu i promovira manekensku karijeru svoje tadašnje djevojke. Odigrao je samo 21 utakmicu, što je malo utjecalo na MLS prije nego što se umirovio
Prelaskom u trenerske vode, Matthäus je krenuo nomadskim putem oko Austrije, Bugarske, Mađarske, Izraela i Srbije (U Partizanu je ostavio najveći trag plasiravši se u Ligu Prvaka, te se i danas navijačima Partizana srce stegne kada čuju njegovo ime). Dovoljno je reći da niti jedan od tih poslova nije završio osobito uspješno. Bila je i nesretna epizoda od osam utakmica u brazilskom Athleticu Paranaenseu, koji je otpustio Matthäusa nakon što je neovlašteno odlazio natrag u Europu. To su navodno motivirali optužbama njegove tadašnje supruge da ima aferu s brazilskom novinarkom.
Budući da je bio u braku pet puta, takav pristup odnosima savršena je metafora Matthäusove karijere. Nikad se nije skrasio, šetajući terenom ovisno o dobi i klubu koji pripada njemu. Iako su imena nekih igrača - Makélélé, Pirlo, Redondo - sinonimi za poziciju na kojoj su igrali, ako bi jedan od njih mogao odrediti Matthäusovu ulogu, oni bi ga trebali obojiti na pola terena. Čudak prirode, dugo bi ga trebalo pamtiti kao jednog od najpotpunijih nogometaša koji je ikad zaigrao ovu prelijepu igru.
Možda je to ono na što je Billy Joel razmišljao završavajući svoj popis događaja retoričkim pitanjem, "When we are gone will (the fire) still burn on?". Primjenjujući ovo na ogromnu ostavštinu Lothara Matthäusa, odgovor je snažno 'DA'.
Premda su u pjesmi spomenuti bejzbol i boks, ostale sportske reference nisu spomenute. U samoj pjesmi su navedeni događaji iz 1979. kada je spomenuo iransku revoluciju i sovjetsku invaziju na Afganistan preskočivši nogometnog događaja iz Zapadne Njemačke. Kaiserslautern i Borussia Mönchengladbach možda nisu najbolje pogodni gradovi za tako brzo rastuću pjesmu koja je dostigla globalni status, ali posljedice događaja od 22. rujna 1979. godine su takve da bi se Joel mogao preispitati.
Taj datum obilježava prvijenac Lothara Matthäusa u Bundesligi, lik čija relevantnost za sport 20. stoljeća postaje mnogo jasnija kada se gleda vremensko razdoblje. Karijera mu je započela u vrijeme kada su još igrali Bobby Moore, George Best i Johan Cruyff, a gotovo četvrt stoljeća kasnije završila je uz velika imena Luís Figa, Thierryja Henryja i Zinedinea Zidanea.
Ova izuzetna dugovječnost je najmanji dio Matthäusove priče. To zanemaruje toliko puno njegovih drugih čimbenika; stav, pogoci, liderstvo i trofeji. Kada se uspoređuju karijere nogometaša, malo tko se može natjecati s Nijemcem.
Kao i u svakoj epskoj priči, treba započeti na početku, koja nas vodi u Erlangenu, gradu na Bavarskoj u kojem se rodio Matthäus u ožujku 1961. godine. Svoju nogometnu odiseju započeo je nekih 15 km istočno od Herzogenauracha, gdje je njegov otac radio u lokalnoj Pumi tvornici. Matthäus JE započeo svoju karijeru u gradu koji mu je služio kao baza za momčad Argentine u Svjetskom Prvenstvu 2006., s obzirom na to kako ga je Diego Maradona jednom prilikom opisao kao najvećeg rivala s kojim se ikada suočio.
Sva moja obitelj radila je za Pumu. Moja majka je radila tamo, a moj otac je bio tip koji je otvarao i zatvarao tvornicu. Živjeli smo u susjednoj zgradi - samo par koraka, a ja bih bio u tvornici Puma. Svih 300 ljudi koji su tamo radili poznavali su me; bilo je moje pustolovno igralište. Znao sam sve, čak i kako napraviti potplatu za cipele.”
Prije nego što su se njegovi talenti prepoznali kao jednog od najboljih u klasi, na njegova pleća je pao teški teret da pokaže sav talenat. To se dogodilo 1979. godine, kada je Jupp Heynckes u svojoj prvoj sezoni kao trener doveo 18-godišnjeg šegrta dizajna interijera u svoj dječački klub Borussia Mönchengladbach. Bladbach je izgubio 4-2 u Kaiserslauternu, Matthäus će se naći u veznom redu na svih preostalih 27 utakmica lige dok je Gladbach završio na sedmom mjestu, a u finalu Kupa UEFA izgubio od Frankfurta.
Naredne četiri sezone vidjeli bi kako se Matthäus etablirao kao jedan od najboljih veznjaka Njemačke. Na kraju prve pune sezone primio je poziv Nationalmannschafta, putujući u Italiju kao sporedni dio pobjedničke momčadi Eura 1980. U tom je trenutku Matthäus bio box-to-box igrač, sposoban da postigne fenomenalne golove, poput gola iz slobodnog udarca protiv Werdera Bremena na dan otvaranja sezone 1981/82.
Njegova posljednja sezona s Gladbachom bila bi njegova najuspješnija, s osvajanjem trećeg mjesta u ligi u kombinaciji s prodorom u finale Kupa Njemačke. Prije tog finalnog susreta bilo je najavljeno da će se Matthäus na kraju sezone pridružiti Bayernu iz Münchena, upravo protivnicima u finalu kupa u Frankfurtu. Utakmica je otišla u jedanaesterce, Matthäus je izveo prvo i promašio, Bayern je osvojio uz zavjere kao je Lothar promašio namjerno kako bi dodijelio trofej svom novom klubu. Teorija zavjera su dolazile sa svih strana - i sve su bile glupe i neistinite.
S 23 godine, povratak u regiju u kojoj se rodio signalizirao je Matthäusovu igru na neku drugu razinu. U prvoj sezoni u Münchenu završio je kao najbolji strijelac sa 16 golova u ligi. Bayern je osvojio Bundesligu i Kup, dok je također stigao do polufinala Kupa Pobjednika Kupova prije nego što je izgubio od Evertona.
Matthäus je do sada predstavljao kompletnog veznog igrača. Zastrašujuća kombinacija nogu, snage, brzine, tehničke sposobnosti i majstorstvo za slobodne udarce, mogao bi igrati kao broj 10 kojeg je nosio tijekom većine karijere, ali i igrati dublje u sredini te slati precizne lopte svojim suigračima u napadu. Jednostavno rečeno, bio je nezadrživ.
Godine 1986. igrao bi veliku ulogu kada je Zapadna Njemačka stigla do finala Svjetskog Prvenstva u Meksiku. Nažalost, taktička promjena Franza Beckenbauera protiv Argentine postavila je Matthäusa koji je imao zadatak da markira Maradonu, umjesto da igra dalje naprijed. To je ograničilo kreativnu snagu Nijemaca i gubili su 2-0. Unatoč tome što je dao Matthäusu povratak na njegovu najbolju poziciju, vratili su se u utakmicu, ali tri minute nakon izjednačenja, Jorgea Burruchaga postigao je pogodak i donio Argentincima naslov.
Matthäus nije osvojio Svjetsko Prvenstvo, ali u Bundesligi je dominirao, te osvojio naslove 1986. i 1987. godine. Postigao je ne manje od 12 golova, registriravši 21 pogodak u svim natjecanjima u svojoj posljednjoj sezoni.
U vrijeme kada Seria A bila daleko najjača liga u Europi, Matthäus je objavio, prije nego što predvodio svoju zemlju kao kapetan na Euro 1988., da će se pridružiti Interu. Giovanni Trapattoniju je dato povjerenje da Nerazzurrima donese prvi trofej nakon sedam suhih godina, a znao je da mu upravo treba jedan čovjek za takav podvig.
 |
| Giovanni Trapattoni i Lothar Matthäus |
Baš kao što je to bilo i u slučaju dolaska Maradone u Italiju prije četiri godine, dolaskom Matthäusa Inter je procvjetao. Njegova svestranost i tehnička spretnost omogućile su mu golove, s 12 pogodaka, uključujući i maestralni izvedeni slobodni udarac protiv Napolija u svibnju 1989. godine. Njegova vizija je također igrala veliku ulogu za Aldo Serenu koji je završio kao prvi strijelac lige. Rezultat toga je bio da je Inter do kraja sezone osvojio svoj prvi Scudetto još od 1980. godine.
Preostale tri sezone nisu bile na istoj visini koje je postigao u Seriji A prve sezone. Bilo je nekoliko njegovih zaštitnih znakova, od kojih je najupečatljiviji došao sa 35 metara talijanskom četvrtfinalu Kupa UEFA 1991. s Atalantom. U Beču protiv Rapida u prvom kolu istog natjecanja, koje je Inter osvojio nakon što je u finalu pobijedio Romu sa 2:1, Matthäus je postigao još jedan prekrasan gol pretrčavši cijelu obranu i postigavši pogodak.
Prelaz desetljeća također je donio Matthäusu krunsku slavu. U svom privremenom domu predvodio je Zapadnu Njemačku kao kapetan u osvajanju Svjetskog Prvenstava, pokazujući samo koliki je utjecaj imao nad timovima u kojima je igrao. U prvoj utakmici u grupi protiv Jugoslavije, Matthäus je postigao dva gola, nakon toga postigao je golove protiv UAE i Čehoslovačke i protiv Engleske za vrijeme izvođenja jedanaesteraca.
Zatim u finalu u Rimu se osvetio Argetincima, u utakmici u kojoj je Matthäus bio odlučan da ne napravi istu pogrešku kao prije četiri godine. Demonstrirajući svoju vrhunsku obrambenu inteligenciju, te je totalno izbacio Maradonu iz utakmice, napravivši ga nevidljivim. Također je on trebao biti taj koji će postići pobjedonosni pogodak iz jedanaesterca, ali Matthäus se nije osjećao ugodno nakon što mu se đon na kopački popucao u prvom poluvremenu i nisu imali njegove zamjenske kopačke. Umjesto toga, povjerio je suigraču iz Intera Andreasu Brehmeu tu čast.
Nije da takva trivijalnost oduzima i njegove ukupne nastupe na turniru, a trijumf Zapadnih Nijemaca uglavnom se svodi na Matthäusovo liderstvo. Jedino je bilo pravo da kao kapetan prvi podigne trofej, što simbolično dolazi samo nekoliko mjeseci prije ponovnog ujedinjenja Njemačke. Kao priznanje za te napore, biva proglašen njemačkim nogometašem godine, a istovremeno bi primio i Ballon d'Or iz 1990., te nagradu za FIFA-inog igrača godine 1991. godine.
Ovo će biti posljednji vrhunac koji je doživio igrajući u Italiji, a svoju je posljednju sezonu je odigrao loše s novim trenerom, obrambenim misliocem Corrado Orricom. Nijemac je postigao samo četiri gola dok je Inter završio na osmom mjestu, dok je potencijalni potez Juventusa da slijedi svog starog trenera (Trapattoni je vodio Juventus u to vrijeme) upropašćen nakon što je početkom travnja 1992. protiv Parme polomio križne ligamente. Činilo se da je to početak kraja za Matthäusa.
Tog ljeta primio je telefonski poziv od Beckenbauera, novoimenovanog predsjednika Bayerna, koji je, unatoč ozljedi, inzistirao da se vrati u Njemačku. Inter, vjerujući da su njegovi najbolji dani iza njega, prihvatili su uzeti honorar od oko 1,5 milijuna funti. Klub u koji je došao također je bio u neredu, s obzirom da je prošlu sezonu završio na desetom mjestu iza Karlsruhera i Nürnberga. Naravno radi se o Bayernu.
Unatoč neslavnoj predsezoni i lošem startu u kolovozu i rujnu, Matthäus je u svojoj prvoj godini pomogao Bayernu da osvoji drugo mjesto, samo bod iza Werdera. Zabilježio bi i odlučujući pogodak svoje karijere protiv Bayer Leverkusena, volejom ravno u kut Mehmet Scholla, u pobjedi od 4:2. Sljedeća sezone osvojen je još jedan trofej, a takvi su nastupi otklonili su bilo kakve ideje da je Matthäus u padu forme.
Doduše, za konvencionalnog nogometaša, rane 30-te signaliziraju fazu pada, mada je s Matthäusom teško točno odrediti kada su se točno pojavile njegove najbolje godine. Poput mnogih skripti za mamuta i Matthäusova karijera može se raspodijeliti na dva dijela: prije i poslije puknuća njegove Ahilove tetive 1995. godine, gdje je propustio gotovo godinu dana.
Prije ove ozljede bio je univerzalni vezni igrač, sposoban zabijati golove objema nogama i glavom ili igrati čvrsto u obrani. Ovo propuštanje od godinu dana, zajedno s godinama, značilo je da je Matthäus izgubio svoj prepoznatljiv stil igre. Odluka Bertija Vogtsa bila je, dakle, da ga pretvori u jednog od najboljih libera u kojem je nogomet ikada svjedočio, gdje će njegova superiorna vizija i čitanje igre postati njegovo novo oružje.
Upravo je s takvog položaja u sredini terena Matthäus je usmjeravao Bayern do niza odlikovanja tijekom 1990-ih, počevši od Bundeslige 1994. godine. Iako su golovi bili rjeđi, oni će se ipak pokazati posebnim, poput travnja 1997. kada je projurio pored pet igrača prije nego što je zabio pogodak protiv Fortune. Osvajao je Bundesligu 1997., 1999. i 2000. godine, uz još dva trofeja u kupu 1998. i 2000. godine.
Jedan od gadnih propusta iz Matthäusovog inače trofejnog životopisa je nedostatak trofeja Lige Prvaka. U više navrata je bio blizu, polufinalnim porazom od Ajaxa 1995. godine, zajedno s dva poraza u finalima od Porta 1987. i Manchester Uniteda 1999. godine. U oba navrata Bayern je vodio većinu utakmice, samo da bi dva puta u finalnim minutama izgubili 2-1.
Ovaj posljednji poraz vjerojatno najviše boli, s obzirom na prirodu u kojoj je Bayern dominirao u utakmici i još uvijek je vodio u produžecima. Dok su Teddy Sheringham i tada Ole Gunnar Solskjær završavali svoje europske snove, TV kamere usredotočene na zamijenjenog Matthäusa, sjedio je u nevjerici na klupi Bayerna. To što je bio tamo, a ne na terenu, crni je trag u njegovoj karijeri.
U godinama otkad je privukao kritike suigrača, Sammy Kuffour je izjavio kako bi "igrao do posljednje kapi krvi". U međuvremenu, otvoreni Stefan Effenberg, s kojim je Matthäus imao dobro dokumentiranu javnu svađu, svog suigrača nazvao je "Kukavica".
Objašnjavajući sebe u 'FourFourTwo-u', Nijemac navodi kako je bio umorniji nego inače nakon što je bio zadužen da čuva Davida Beckhama. Dodatni napor i trčanje značilo je da nakon 75 minuta rekao treneru Ottmaru Hitzfeldu da neće biti voljan da ispunjava zadatak. Čuvši to, trener ga je zamijenio za Thorsten Finka. Ostalo je povijest.
Matthäus je u dobi od 38 godina ponovno osvojio nagradu za njemačkog nogometaša godine, iako je to bila mala utjeha. Bio je to nesretan kraj onoga što je trajalo dva ogromna desetljeća u Matthäusovoj karijeri. Optužbe da izbjegava odgovornost za igrača koji je bio poznat kao prirodni vođa koji je bio sposoban podići na drugu razinu sve oko sebe. Rečeno je, također, bila je i prima donna persona koja ga je okruživala izvan terena, s igračem poznatim po ljubavi prema tračevima i pažnji javnosti.
Zbog ovakvih manira nisu ga puno voljeli u Njemačkoj. Iako poštuju njega i njegovu karijeru, nema neuzvraćene ljubavi. To je oduvijek bio dio Matthäusovog lika, a njegova je prirodno samozadovoljstvo jednom navodno natjerala Rudija Völlera da obavljaju razgovor u WC-u. Zbog toga je također protjeran iz reprezentacije između 1994. i 1998., iako je još uvijek njemački rekorder, sa 150 nastupa za reprezentaciju.
"Ovo može zvučati pomalo drsko, ali nakon Franza Beckenbauera ja sam druga najpoznatija njemačka nogometna ličnost širom svijeta. Njemačka bi se trebala sramiti kako postupa s takvim idolom."
Cinično se na ovu osobnost može gledati kao na motivaciju posljednjeg poteza njegove karijere u ožujku 2000., u New York MetroStarsu. Transfer je u velikoj mjeri bio motiviran željom da živi na Manhattanu i promovira manekensku karijeru svoje tadašnje djevojke. Odigrao je samo 21 utakmicu, što je malo utjecalo na MLS prije nego što se umirovio
Prelaskom u trenerske vode, Matthäus je krenuo nomadskim putem oko Austrije, Bugarske, Mađarske, Izraela i Srbije (U Partizanu je ostavio najveći trag plasiravši se u Ligu Prvaka, te se i danas navijačima Partizana srce stegne kada čuju njegovo ime). Dovoljno je reći da niti jedan od tih poslova nije završio osobito uspješno. Bila je i nesretna epizoda od osam utakmica u brazilskom Athleticu Paranaenseu, koji je otpustio Matthäusa nakon što je neovlašteno odlazio natrag u Europu. To su navodno motivirali optužbama njegove tadašnje supruge da ima aferu s brazilskom novinarkom.
Budući da je bio u braku pet puta, takav pristup odnosima savršena je metafora Matthäusove karijere. Nikad se nije skrasio, šetajući terenom ovisno o dobi i klubu koji pripada njemu. Iako su imena nekih igrača - Makélélé, Pirlo, Redondo - sinonimi za poziciju na kojoj su igrali, ako bi jedan od njih mogao odrediti Matthäusovu ulogu, oni bi ga trebali obojiti na pola terena. Čudak prirode, dugo bi ga trebalo pamtiti kao jednog od najpotpunijih nogometaša koji je ikad zaigrao ovu prelijepu igru.
Možda je to ono na što je Billy Joel razmišljao završavajući svoj popis događaja retoričkim pitanjem, "When we are gone will (the fire) still burn on?". Primjenjujući ovo na ogromnu ostavštinu Lothara Matthäusa, odgovor je snažno 'DA'.
Primjedbe
Objavi komentar